Povratak iz egzila ajatolaha Homeinija spada u ključne formativne događaje 20. vijeka. Trijumf Islamske revolucije i uspostavljanje vjerske vlasti pretvorili su Iran u ključnog neprijatelja zapadnog svijeta.
Dramatična epizoda otmice američkih diplomata u Teheranu – trauma koja i danas proganja State Department, ali i cijelo američko društvo. Upravo je ta noćna mora Džimija Kartera koštala drugog predsjednickog mandata. Ispostaviće se da je Iran, osim što je izvezao revoluciju, izvezao i strah – i to ne samo na Bliskom istoku.
0
Kompleksnost odnosa između Islamske Republike i Zapada najbolje se ogleda u iranskoj opsesiji nuklearnim oružjem. Ajatolasi su, kao što znamo, uvjereni da je mir na Bliskom istoku moguć samo kao fatamorgana – nešto što se vidi, ali nikad ne dohvati. A na udaru svih tih operacija, pored “velikog šejtana”, našao se i Izrael – država kojoj se osporava pravo da postoji.
Mehanizam širenja terorizma koji Iran sponzoriše, najbolje se vidi u Libanu, a kasnije i Siriji. Zloglasni Hezbolah - opstaje zahvaljujući iranskoj “pomoći” koja stiže u kešu, oružju i instruktorima. Napadi na njihove snage u južnom Libanu otvorili su put da se ta kapilarna mreža terora polako počne urušavati. Sve te operacije treba gledati kao dio dugoročnog izraelskog plana, koji sada doživljava svoju kulminaciju – vojno ništa manje značajnu od Šestodnevnog rata.
Strateški udari na iranske snage, infrastrukturu i ključne figure režima – prvi put od pobjede revolucije – imaju potencijal da uzdrmaju temelje vlasti ajatolaha. Nije slučajna ni izjava njemačkog kancelara Fridriha Merca da Izrael “radi prljavi posao za zapadnu civilizaciju”. Po prvi put ozbiljno se postavlja pitanje: koliko je režim u Teheranu zaista održiv?
Decenije sankcija su iransko društvo istrenirale na život u paralelnom univerzumu. Visoka otpornost na sankcije – zahvaljujući nafti, gasu, i pomoći iz Moskve i Pekinga – održavala je privid monolitnosti. Ali novi konflikt ubrzano skida šminku sa lica autoritarne vlasti i otvara put unutrašnjoj nestabilnosti. Tinajuće nezadovoljstvo građana Irana po prvi put ima potencijal da preraste u ozbiljan politički problem. Zato i ne čude snimci sa društvenih mreža na kojima Teheranci proslavljaju izraelske udare.
Ako se dominacija nad iranskim nebom nastavi, a udari na stubove režima postanu svakodnevica, nije nemoguće da Islamska revolucija doživi svoju kontru. Po karakteru, izraelski napadi podsjećaju na NATO intervencije protiv Miloševićevog režima – samo što danas Izrael igra solo partiju. Ključno pitanje je: hoće li SAD imati snage da podrže izraelske napore i konačno sruše, po svim definicijama, teroristički režim u Teheranu?
A Balkan? Godinama se uticaj Irana ignorisao, jer su svi gledali u Moskvu i Peking. Međutim, iranska “škola” radikalizacije nije za potcjenjivanje – što su i nedavna upozorenja ANB-a jasno pokazala. Istorijska je prilika, i za građane Irana i za cijeli svijet, da se oslobode vlasti pomahnitalog terorizma.
Vrijeme je da se lav probudi i vrati na iransku zastavu – ako je još ima ko da je podigne.
