Mišo Vukčević je producent i jedan od tvoraca “Bleak Faith: Forsaken”, prve crnogorske video igrice koja je izašla na svim platformama, uključujući Playstation i Xbox i koja se danas igra u čitavom svijetu.
Prije toga, igrao je košarku na profesionalnom nivou pa dobio punu akademsku stipendiju za studije u Americi. Diplomirao je umjetnost, ilustraciju i dizajn na Davidson College-u, zatim nastavio sa daljim radom i razvojem svojih talenata u kreativi. Nacrtao je i napisao kratki strip “Bleak Faith: Collector”.
Pored toga, Mišo je i formativni član benda Baryak, sa kojim je dva puta nastupao u finalu Montesonga. Radi na produkciji i pripremi albuma i audio materijala za ovaj muzički sastav. U njegov kreativni rad ubraja se i više godina iskustva sa eksperimentalnom muzikom uz veliki broj nastupa od Filadelfije i Njujorka do Nikozije, Beograda i Podgorice.
Kaže da je izuzetno ponosan na svoju sposobnost da se adaptira i dočeka na noge dok cilja na najviše, ali i realne uspjehe koje može zamisliti. Ističe i da od stvaranja umjetnosti i količine posla nije umoran, te da osjeća kao da tek počinje.
“Odmorniji sam nego ikad. Parafraziram, ali kako bi rekao legendarni košarkaški trener, Duško Vujošević - sad se pali mašina”, poručuje ovaj višestrani stvaralac.
BUĐENJE
Što Vam nedostaje iz vremena kada ste bili dijete?
- Nedostaje mi da brinem o nekim sitnijim stvarima. Danas sam u poziciji koja podrazumijeva velike pritiske. Svjestan sam da me je cijeli život vodio ka tome, ali moram priznati da brinem možda više nego što bi trebalo.
Što najviše volite u tome što ste odrasli?
- Sloboda vremena. Nalazim se u situaciji u kojoj imam mnogo veću kontrolu vremena, samim tim i odgovornost prema sebi da koristim to vrijeme, ali ne bih se nipošto vratio u period života u kojem nisam imao tu mogućnost.
Za koji Vaš talenat smatrate da nije došao do izražaja?
- Ne znam. Mislim da imam dužnost prema sebi da izrazim sve svoje talente i sposobnosti, na ovaj ili onaj način.
Koju svoju osobinu smatrate najgorom?
- Na sličan način mislim da imamo svi dužnost da radimo na stvarima koje smatramo da su loše, po nas ili po druge. Ne vjerujem u mantru koja se ponavlja stalno “ja sam takav, ja sam takva”. Ako smo svjesni da nam je neka osobina loša, moramo da je mijenjamo, tu nema diskusije.
Što najviše cijenite kod drugih?
- Empatiju. Malo je što lijepo u životu kao neko ko misli na druge, pogotovo danas, kad je jači nego ikad impuls da mislimo samo na sebe. Danas vlada egocentričnost, samim tim je za društvo i civilizaciju u cjelini empatija vrijednija nego ikad.
U OGLEDALU
Kako bi se zvala Vaša filmska biografija i ko biste voljeli da glumi Vas?
- Iskreno, nemam pojma kako bi se zvala, ali bih volio da me glumi Mads Mikkelsen!
Kako biste nekome, preko telefona, u pet riječi opisali sebe?
- Strastven, borben, empatičan, neumoran, i promišljen.
Kako biste opisali sebe da ste hrana?
- Dekadentan.
Koju moć super-junaka biste voljeli da imate?
- Moć teleportacije.
Sa kojom ličnošću, stvarnom ili izmišljenom, biste se zamijenili na jedan dan?
- Ne znam, toliko toga imam da završavam i postignem, ne vidim koji bih jedan cijeli dan izdvojio da budem neko drugi.
SVAKODNEVICA
Što radite nedjeljom poslijepodne?
- Uglavnom radim, nemam slobodne dane. Biram sam kojim danima odmaram, a rijetko biram da odmaram.
Koja pjesma Vam je uvijek u vrhu liste omiljenih?
- Rosetta Stoned - Tool.
Koja knjiga/predstava/film je, u posljednje vrijeme, na Vas ostavila najsnažniji utisak?
- “Whiplash”, film koji bih preporučio svakome ko juri svoje snove.
Gdje biste voljeli da otputujete?
- U Japan. Volio bih da se ukrcam na onaj noćni voz, vozim sa juga do sjevera pa nazad i lutam, upijam atmosferu.
Koje prevozno sredstvo najmanje volite?
- Avion, mada sam mnogo zahvalan što postoje.
DA TI KAŽEM...
Kome sve ispričate?
- Nemam taj luksuz više. Mnoga putovanja i selidbe su me stavile u poziciju u kojoj nemam kontinuitet koji traje toliko dugo ni sa kim osim sa bratom i roditeljima, a njih pazim da ne brinu bez potrebe oko nekih stvari, tako da i njima izostavim ponešto. Ali uglavnom, roditeljima.
Čemu se uvijek obradujete?
- Ljudima oko sebe, počevši od porodice, pa onda i odabrane porodice.
Da li za nečim žalite?
- Za mjestima koja sam ostavio za sobom. Jednom kad se čovjek preseli, ostavi za sobom jedan dio kontinuiteta koji se nikad ne vrati. Zamijeni se sa nečim drugačijim, čak i stranim. Taj osjećaj se ne osjeti kad neko putuje turistički da obiđe neku zemlju i vidi interesantne stvari, već pričam o seljenju i pravljenjem novoga gnijezda i života. To su ogromne promjene kojih su samo svjesni ljudi koji su morali da se sele.
Ja sam se mnogo puta selio u životu, i onda pronalazim sve više tih nedovršenih misli, emocija, priča. Naravno, dobije se i novi ugao i perspektiva, ali žalim za nekim momentima koji nisu mogli barem još koji trenutak da traju, da ih možda mogu bolje i lakše mapirati u nekom atlasu emocija i nostalgije.
Bez čega ne možete?
- Bez svega se može.
Za što ste se posljednji put izvinili?
- Nisam vidio komšinicu koja nailazi, a žurio sam da poranim na sastanak, pa sam se izvinio što joj vrata nisam pridržao.
SUMRAK
Koje tri želje biste tražili da Vam ispuni zlatna ribica?
- Da ne postoje bolesti. Ništa drugo.
Što je najteže što ste do sada uradili?
- Smislio i napravio igricu zajedno sa dvije genijalne osobe - mojim bratom Radom Vukčevićem i drugom Mirkom Stanićem. Mislim da je za svu trojicu to bio izuzetan zalogaj i dokaz za šta smo sve sposobni. Igrice kao medijum imaju mnogo visok kreativni plafon, za razliku od drugih mediuma jer su amalgamat svih drugih medijuma. Samim tim ima toliko prostora za ekspresiju zbog čega to spada u najsloženije kreativne projekte koji trenutno postoje.
Kada biste saznali da Vam je ostalo samo tri mjeseca života, kako biste ih proveli?
- Ne razmišlja mi se o tome, iskreno.
Kako biste voljeli da umrete?
- Sa mirom, u snu, nekim hronološkim redom, kad se postiglo sve što se zacrtalo.
Koji bi bio Vaš epitaf?
- No man steps into the same river, for it is not the same river and he is not the same man.
