Osmi mart je nekad bio dan pobune. Proistekao iz marševa i štrajkova žena koje se bore za radnička i građanska prava, ovaj je praznik osmišljen kao podśetnik na borbu za ravnopravnost.
Kao posljedica tih pregnuća i civilizacijskih ostvarenja, danas žena može steći željeno obrazovanje, glasati, pokrenuti biznis, postati inženjerka, pronalazačica, pilotkinja, mašinbravarka, variteljka, premijerka – što god hoće. Čak i najčuvenija muška tvrđava u Crnoj Gori (čitaj: CANU) propuštila je neke žene (njih tri) da pređu iza velikoga zida testosterona i ostvare se kao akademkinje.
Društvo u kojem se đeca od malih nogu za Osmi mart instruiraju da žena nije žena ako nije majka lako proguta i da su za sistemsku prepreku u zapošljavanju i karijernom rastu – žene same krive
Osmi mart u Crnoj Gori danas je dan cvijeća i prigodnih školskih priredbi o majkama, sa kojih đeca dolaze kući čestitajući Dan mama. Đevojčice za taj dan crtaju svoje majke, a ne svoje snove. Lijep je to povod za jedan ozbiljan razgovor i pojašnjenje da žena nije uvijek majka – i ne mora biti. I da je 8. mart dan u kojem treba osnaživati sve žene, da shvatimo da svaka đevojčica i svaka žena može biti sve što poželi. Umjesto toga najmlađi naraštaji već u vrtiću dobijaju lekciju da je biti žena jednako biti majka.
Potvrdu da je to tako i da obrazovni sistem služi ovoj svrsi nije teško naći. Evo najsvježije: nikšićko Zahumlje i ove godine organizuje literarni konkurs za učenike svih razreda osnovnih i srednjih škola s izrazito patrijarhalno postavljenim temama „Mama je glagol od glagola raditi“ i „Po majci se poznaju junaci“ (junakinja ni za lijek!), a dodjela nagrada biće upriličena u poneđeljak, 9. marta, „u okviru prigodnog programa posvećenog majci“, a pod pokroviteljstvom Opštine Nikšić i – Ministarstva prosvjete, nauke i inovacija.
Suštinu toga narativa „žena = majka“ kolorizovano je jedne godine predstavio kreator internetskoga sadržaja koji je donedavno bio na čelu Službe za građane u Glavnome gradu. Napravio je, sad već proslavljeni, video kako svojoj đevojci donosi cvijeće za Osmi mart i potom oduševljeno zatvara vrata najavljujući da će iza njih raditi na nastanku mladih pokoljenja koja će nositi njegovo prezime. On radnik udarnik, ona entitet koji trpi radnju. Došao je sa cvijećem da za Osmi mart svojoj đevojci ugura majčinstvo, da je ostvari kao majku, da MU rodi dijete.
Danas se žena u majčinstvu ostvaruje i kao vrhunac njenih dostignuća postavlja se realizacija biološkog kapaciteta. „Ja sam osnovna uloga tvoja, nemoj imati drugih uloga osim mene“ – moglo bi se pretpostaviti kao jedna od glavnih zapovijesti majčinstva kao zanata. Jer ambicija se ženama u patrijarhatu ne prašta.
I tako nastaje kultura u kojoj na razgovoru za posao bez pardona ženu pitaju o porodičnom statusu i planovima. Kao kad odete u banku po kredit, pa banka provjerava koliki vam je teret dugovanja, tako i firme provjeravaju i mjere porodično opterećenje žene koju razmišljaju zaposliti, procjenjujući sopstvene ekonomske rizike.
Očeve poslovni svijet gleda sasvim drukčije. Poslodavce i ne interesuje jesu li muškarci očevi ili ne, kakav im je bračni status, niti kakvi su im planovi po tom pitanju. I to je osnov diskriminacije žena, bez obzira na to jesu li se ostvarile u svim željenim ulogama ili ne.
Prijedlogom Zakona o radu, kojim se insistira da očevi imaju dva obavezna mjeseca posvećenosti svojoj bebi, pokušavaju se, ne baš naročito spretno, očevi ugurati u roditeljstvo. I to zaista može biti dobar početak promjene kolektivne svijesti društva o roditeljskim ulogama. Pritom nije tačno da očevi ne žele učestvovati u roditeljstvu, problem je u društvu koje to još uvijek ne sagledava kao normalnost.
Podršku novome zakonskom rješenju o roditeljskome odsustvu dao je i UNDP Crna Gora. Svoju su poruku poslali kroz serijal vizuala na društvenim mrežama. U jednome od njih konstatuju: „Majčinstvo je najveća prepreka zapošljavanju, karijernom napredovanju i ekonomskoj sigurnosti žena.“
Poruka je vizuelno predstavljena strelicom koja majčinstvo predstavlja kao egzistencijalni pad. Taj se vizual koristi čak dvaput, da se dobro učvrsti u umu čitalaca, a njime se sugeriše neminovnost, izvjesnost, nepromjenljivost. Pritom se zanemaruje izrazito bitna činjenica da ništa od toga nije ni želja, ni volja, ni krivica majke. Posljedica se predstavlja kao uzrok, čime se krivica naturalizuje i internalizuje, a sistemska diskriminacija biva percipirana kao autošovinizam.
Istina je sasvim drugačija: „Diskriminacija majki najveća je prepreka zapošljavanju, karijernom napredovanju i ekonomskoj sigurnosti žena“.
U konačnici, društvo u kojem se đeca od malih nogu za Osmi mart instruiraju da žena nije žena ako nije majka lako proguta i da su za sistemsku prepreku u zapošljavanju i karijernom rastu – žene same krive.
