Zaista je riječ o nezahvalnoj temi, jer svaka pojedinka i pojedinac pitanje identiteta ljudi prirodno posmatra iz sopstvene perspektive, ili, još tačnije, kroz lični osjećaj pripadnosti. Ne zanemarujući vlastito etničko porijeklo niti osjećaj bliskosti prema Albaniji ili Kosovu, koji proizlazi iz nacionalne i jezičke povezanosti, želim istaći da dijelim drugačije mišljenje od onih koji sebe osjećaju bližim susjednim državama nego onoj u kojoj žive i u kojoj grade svoj svakodnevni život.
Ova razlika u viđenju nije osporavanje ničijeg identiteta niti pokušaj nametanja univerzalne definicije pripadnosti. Identitet je ličan i ne može biti predmet političke naredbe. Ali država i matična zemlja nijesu isto što i osjećaj porijekla.
Osjećaj bliskosti vezuje me i za Bosnu i Hercegovinu, jer sam kao sarajevski student najljepše dane proveo upravo u toj sredini. Prirodno je osjećati povezanost sa poznanicima, prijateljima i uspomenama koje su trajno oblikovale naše razumijevanje prostora i ljudi. No, nostalgija ne proizvodi političku pripadnost.
Zato je potrebno biti oprezan i odgovoran kada se u javnom prostoru, posebno iz pozicije politike, izgovaraju riječi bez prethodnog promišljanja ili bez razumijevanja šireg, ako ne našeg, onda barem evropskog-pravnog i društvenog tumačenja tema o kojima se govori. Često se takve poruke iznose kako bi zadovoljile očekivanja publike u datom trenutke ili političkih krugova iz susjedstva, ali umjesto razumijevanja proizvode lavinu neslaganja, pa nerijetko i osjećaj uvrijeđenosti.
Zato smatram legitimnim, a možda i najodgovornijim, da kritika ili polemika dolazi iz sopstvenog identitetskog i društvenog iskustva, uz jasno ograđivanje od izjava koje pojedinac ne može prihvatiti kao svoje. Jednako je legitimno praviti razliku između etničke matice i političko-pravne pripadnosti, jer upravo to razlikovanje često predstavlja važnu lekciju političke zrelosti za predstavnike različitih zajednica koje dijele isti društveni prostor.
Istorijska činjenica i početak kontinuiteta
Ulcinj je Crnoj Gori pripao odlukama velikih sila nakon Berlinskog kongresa 1878. godine, a konačno je uključen u njen državni okvir 1880, poslije snažnog međunarodnog pritiska na tadašnje Osmansko carstvo. Ta činjenica pripada istoriji međunarodnog prava i evropske diplomatije XIX vijeka. Ona nije predmet savremenih raspoloženja, političkih interpretacija niti identitetskog nadglašavanja, već istorijski događaj utvrđen u okvirima tadašnjeg međunarodnog poretka.
Time je započeo kontinuitet jednog političkog prostora koji traje više od jednog stoljeća, nadživjevši carstva, kraljevine, federacije i ideologije. Države su se mijenjale, sistemi nestajali, ali je prostor zajedničkog života ostajao.
Istorija određuje granice država, ali ne uvijek i način na koji ljudi osjećaju pripadnost.
Pripadnost između osjećaja i stvarnosti
Na Balkanu pitanje pripadnosti nikada nije bilo jednostavno. Ono je lično, emotivno i često naslijeđeno kroz porodične priče više nego kroz političke dokumente. Zato nije neobično da ljudi rođeni i oblikovani u jednoj državi svoju maticu doživljavaju u drugoj. Razlozi mogu biti istorijski, kulturni ili identitetski. U to ne treba ulaziti niti ga osporavati, jer identitet nije administrativna kategorija koju je moguće propisati.
Ali u savremenom pravnom smislu, matična zemlja se ne određuje osjećajem porijekla, već političko-pravnom vezom pojedinca i države u kojoj ostvaruje svoja građanska prava i preuzima obaveze. Ta veza ne poništava identitet, ali jasno razdvaja kulturnu pripadnost od političke odgovornosti.
Od romantičarske ideje do savremenog značenja
U XIX vijeku matična zemlja shvatala se kao prostor etničkog porijekla, jezika i mitova. Takvo razumijevanje bilo je prirodno u epohi stvaranja nacionalnih država.
Danas živimo u drugačijem svijetu. Ljudi se sele, školuju u drugim državama, rade daleko od mjesta porijekla i grade višestruke identitete. Savremeni čovjek često pripada mnogim kulturama istovremeno.
Zato matična zemlja više nije samo zemlja predaka. Ona postaje zemlja političke i društvene odgovornosti.
Zemlja iskustva i odgovornosti
Matična zemlja je ona država u kojoj pojedinac živi u okviru njenih institucija, zakona i društvenog poretka, u kojoj učestvuje u javnom životu i dijeli sudbinu sa drugim građanima. To je prostor u kojem se ne uživaju samo prava, nego se preuzimaju i obaveze.
Ona nije metafora, već društveni ugovor.
Naglasiti ovo ne znači umanjiti pravo bilo koga da njeguje posebne veze sa zemljom porijekla. Kulturna i identitetska povezanost može prelaziti granice. Ali politička pripadnost ne može biti višestruka u istom smislu, jer država funkcioniše na principu jednakih prava i odgovornosti unutar jednog pravnog poretka.
Identitet nije suprotnost državi
Čovjek može pripadati tradiciji svojih predaka, jeziku i kulturi koji prelaze državne granice, a istovremeno biti lojalan političkoj zajednici u kojoj živi. To dvoje nije u sukobu. Naprotiv, savremena Evropa počiva na toj ravnoteži: različitosti unutar zajedničkog političkog okvira.
Država u savremenom smislu nije negacija posebnosti, nego okvir njihovog opstanka.
Ulcinj kao prostor susreta
Ulcinj je kroz svoju istoriju bio grad susreta civilizacija. U njemu su se vijekovima ukrštali jezici, religije i običaji, ali je svakodnevni život uvijek nalazio način da prevaziđe podjele.
Njegova pripadnost Crnoj Gori ne predstavlja zatvaranje identiteta, već okvir u kojem različitosti mogu trajati bez međusobnog negiranja. Kontinuitet nije samo datum u udžbeniku istorije. Kontinuitet je generacijsko iskustvo zajedničkog života.
Između nostalgije i stvarnosti
U vremenu migracija mnogi ljudi nose više domova u sebi. Nostalgija pripada prostoru porijekla, ali odgovornost pripada prostoru života.
Matična zemlja nije idealizovana slika prošlosti, već konkretna stvarnost sadašnjosti: mjesto gdje djeca idu u školu, gdje se bolesni liječe, gdje se radi i stvara, gdje se donose zajedničke odluke i snose njihove posljedice.
Zato ona nije simbolička kategorija niti emocionalna metafora, već zajednica prava, obaveza i zajedničke sudbine.
Matična zemlja kao zajednička sudbina
Države nastaju odlukama diplomatije, ali matične zemlje nastaju vremenom, iskustvom i odgovornošću.
Čovjek može čuvati identitet svojih predaka, ali matična zemlja postaje ona u kojoj prepoznaje zajedničku sudbinu sa ljudima oko sebe. Jer država može biti naslijeđena, ali matična zemlja postaje tek onda kada u njoj živimo jedni sa drugima, a ne jedni pored drugih i kada u njoj prepoznamo zajedničku sudbinu.
