Kako se Crna Gora približava završnici pregovora sa Evropskom unijom, pitanje ustavnog definisanja službenoga jezika ponovo dolazi u fokus, ne samo kao pravno, već i kao duboko identitetsko i političko pitanje.
U javnosti se sve otvorenije ukazuje da inicijative za promjenu postojećeg ustavnog rješenja nijesu vođene brigom za jezička prava, već predstavljaju dio šire političke strategije određenih struktura usmjerenih na potiskivanje crnogorskog jezika i slabljenje državnog suvereniteta i crnogorskog nacionalnog identiteta, sa potencijalno ozbiljnim posljedicama po evropski put naše zemlje.
O tim procesima, njihovoj pozadini i mogućim posljedicama, kao i o ustavnom, pravnom i lingvističkom okviru pitanja službenog jezika, za Analitiku govori prof. dr Mate Kapović, ugledni hrvatski lingvista, redovni profesor na Univerzitetu u Zagrebu, koji slovi i za jednog od najznačajnijih slavista u Evropi, naročito u oblasti sociolingvistike i dijalektologije.
Crnoj Gori u EU crnogorski svakako mora postati službeni jezik
ANALITIKA: U kontekstu pristupanja EU, koliko je važno da država ima jasno ustavno definisan službeni jezik kao simbol suvereniteta i nacionalnog identiteta? Kako je to pitanje bilo riješeno u Hrvatskoj uoči ulaska u EU i da li su postojali unutrašnji politički ili identitetski sporovi kao što ih danas imamo u Crnoj Gori?
KAPOVIĆ: Pitanje treba staviti na praktičan nivo ‒ kad Crna Gora uđe u EU, crnogorski bi svakako trebao postati jedan od službenih jezika. Ne znam koja bi tu druga opcija uopšte bila. Crnoj Gori je u tom smislu bilo nešto lakše u pristupnim pregovorima jer joj je Hrvatska još 2012. ustupila svoje prevode pravne stečevine, a to će Crnoj Gori svakako olakšati i svakodnevno funkcionisanje unutar EU.
53U Hrvatskoj je politička situacija drugačija nego u Crnoj Gori i nikome nije sporno da se službeni jezik države naziva imenom države. Problemâ je bilo s hrvatsko-srpskim (latinično-ćiriličnim) natpisima, npr. u Vukovaru, gdje je ekstremna desnica to koristila u politikantske svrhe pa su se ploče razbijale i sl., iako u Hrvatskoj inače normalno postoje, recimo, hrvatsko-italijanski dvojezični natpisi u Istri ili hrvatsko-češki dvojezični natpisi u Daruvaru.
Svi evropski jezici su politički jezici
ANALITIKA: Nerijetko isticano i opšte poznato da se pitanje jezika može koristiti kao instrument političke destabilizacije pred ulazak u EU. Koliko je česta praksa da se jezička pitanja koriste u političke svrhe tokom procesa evropskih integracija?
KAPOVIĆ: Jezik je uvijek dio politike. U konačnici, svi evropski jezici su politički jezici. I za to ne moramo ići u naše krajeve. Razlog za to što na osnovi zapadnogermanskoga dijalekatskoga kontinuuma postoji nekoliko standardizovanih jezika ‒ standardni njemački, standardni nizozemski, standardni luksemburški i jidiš ‒ nisu u tome što su to nedvojbeno jedini lingvistički prepoznatljivi jezici, nego je to sve posljedica politike.
Tu je „jezikâ“ moglo biti i više i manje, u zavisnosti od toga kako izgleda politička situacija, nacionalni i drugi identiteti, i ništa nije samorazumljivo. Od 19. vijeka jezici igraju ključnu ulogu u izgradnji nacionalnih identiteta i situacija se tu nije ništa promijenila ‒ iako je situacija drugačije od zemlje do zemlje. Tako da ni u ovom slučaju tu nema ništa što bi ikoga trebalo iznenaditi.
Prijeporâ s jezikom u EU ima inače više. Recimo, odnos Crne Gore i Srbije dosta je sličan odnosu Makedonije i Bugarske, s tim da je bitna razlika u tome što Bugarska već jeste u EU, dok je Crna Gora daleko ispred Srbije u tom pogledu. Ali bugarski i srpski jezični šovinizam su, kao imperijalistički refleksi većih država i nacija, načelno sasvim uporedivi.
U Španiji se, recimo, javlja kao političko pitanje status katalonskoga u EU koji ondje još nije jedan od službenih jezika. Zanimljiv je i slučaj Irske – ondje irskim kao prvim jezikom, zbog istorijskih razloga, govori jako malen broj ljudi, ali irski uprkos tome ima bitnu identitetsku funkciju. No, iako je Irska u EU ušla 1973. godine, irski je, zbog situacije koja je takva kakva jest (a i u Irskoj postoje dosta različita gledišta), službenim EU jezikom postao tek 2007, a punopravnim službenim jezikom tek 2022.
A ako irski može biti službenim jezikom ‒ i sasvim je u redu da bude ‒ ne vidim zašto bi crnogorski ikome bio sporan, pogotovo ikome u Crnoj Gori.
Pravna formulacija dobro rješava jezičku situaciju u praksi
ANALITIKA: U Ustavu Crne Gore postoji jasna razlika između službenog, odnosno, podrazumijevanog jezika (crnogorskog) i jezika u službenoj upotrebi (srpski, bosanski, albanski i hrvatski). Kako se ovaj model uklapa u evropsku praksu? Da li postoje primjeri među državama članicama EU đe je pokušaj ustavnog izjednačavanja većinskog (“državnog”) jezika sa drugim jezicima imao veće političke posljedice?
KAPOVIĆ: Situacija je što se toga tiče ipak specifična i nemoguće je naći istovjetan problem drugdje. Pravna je formulacija u Crnoj Gori malo nejasna što se tiče razlike između službenoga jezika i jezika u službenoj upotrebi, ali čini mi se da zapravo dobro rješava jezičnu situaciju u praksi, gdje je crnogorski službeni jezik, ali se svim nacionalnostima istovremeno pruža pravo da svoj jezik zovu kako hoće (a Albancima da, jasno, upotrebljavaju svoj jezik).
Naziv jezika je unutrašnje crnogorsko pitanje
ANALITIKA: Ako bi se u Crnoj Gori otvorilo pitanje promjene ustavnog rješenja o službenom jeziku neposredno pred ulazak u EU, kako bi takav potez bio dočekan u evropskim institucijama? Da li bi to bilo shvaćeno kao neriješeno unutrašnje političko pitanje ili kao signal institucionalne nestabilnosti države?
KAPOVIĆ: Nisam baš siguran da je EU birokrate pretjerano briga kako će se jezik zvati, to je unutarcrnogorsko pitanje. Niti su dosad pokazali previše brige da se miješaju u odnose Crne Gore i Srbije, a u pitanja nacionalnoga identiteta unutar Crne Gore se ni ne mogu miješati.
A da je politička situacija u Crnoj Gori, nažalost, nestabilna, mislim da je svakome ko situaciju prati jasno. Naravno da će se to onda odraziti i na jezik. Jezik je dio društva, a, kako već rekosmo, u pitanjima nacionalnoga identiteta često igra ključnu ulogu.
Nema smisla očekivati pomoć od Brisela
ANALITIKA: Prema Vašem mišljenu, koliko je realna bojazan da bi političke strukture koje negiraju crnogorsku jezičku i identitetsku posebnost i suverenost mogle pokušati da spriječe da crnogorski jezik postane jedan od zvaničnih jezika EU? Da li EU ima načine i mehanizme kako da se suprotstavi takvim pokušajima?
KAPOVIĆ: S obzirom na ono čime se dotične političke strukture inače bave, svakako je logično očekivati da će se i tako nešto pokušati. Na onima je koji se s tim ne slažu da se pobrinu da se to i ne dogodi ‒ nema smisla očekivati pomoć iz Brisela. To je, uostalom, i pitanje istorijskog subjektiviteta ‒ svako mora biti subjekt svoje istorije. Osim što je nerealno i naivno, očekivati stalno pomoć izvana i da ti netko drugi riješi probleme je pomalo i odraz internalizovanog autošovinizma, a od toga nikad nema sreće.
Takođe, jasno mi je zašto mnogi u Crnoj Gori imaju velika očekivanja od EU, ali bojim se da će prevelika očekivanja uroditi samo razočaranjem. Hrvatska se, recimo, i nije baš nešto usrećila u EU, uprkos praznim pričama koje možete čuti od političkih elita.
Pokušaj uvođenja srpskog u službenu upotrebu politička namjera
ANALITIKA: Kako komentarišete situaciju u kojoj pokušaji da se uz crnogorski jezik kao službeni formalno uvede i srpski zapravo ne proizilaze iz stvarne diskriminacije, već iz političke namjere da se Crna Gora desubjektivizuje i desuverenizuje? Kakve rizike to nosi sa sobom?
KAPOVIĆ: Svakako je riječ o političkim namjerama koje se uklapaju u širu politiku velikosrpstva i nacionalističko-religijskoga ekstremizma u Crnoj Gori. O diskriminaciji se svakako realno ne može nikako raditi jer je pitanje prije svega simbolično.
Poznati su primjeri da u Crnoj Gori ima porodica u kojima je jedan brat Crnogorac a drugi Srbin. Međutim, oni govore jednako i to tako da obojica upotrebljavaju đeca, śekira, crnogorski naglasak i crnogorsku sintaksu padežâ. To je jednostavno lingvistička činjenica.
Kad govorimo o standardizaciji crnogorskoga, bitno je priznati da su njeni zastupnici sasvim u pravu kada napominju da nije riječ o standardizaciji jezika kojim govore samo oni koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci, nego o standardizaciji jezika kojim se u Crnoj Gori uošteno govori, bez obzira na nacionalni identitet. Moj je utisak da su crnogorski standardolozi zapravo čak prekonzervativni i preoprezni u tom pogledu, a o tome mogu govoriti iz prve ruke jer ȉ sām trenutno učestvujem u projektu deskriptivne standardizacije crnogorskoga naglasnoga sistema koji je u završnoj fazi.
Nacija gradi jezik i jezik gradi naciju
ANALITIKA: Iskustvo Hrvatske pokazuje da je jezik bio važan dio simboličkog suvereniteta u procesu evropskih integracija. Koliko je za jednu malu državu važno da u EU uđe sa jasno zaokruženim jezičkim, ali i uopšte nacionalnim identitetom? Šta se dešava ako on ostane politički osporavan i “nedovršen”?
KAPOVIĆ: Kako već više puta rekoh, jezik je vrlo često ključna sastavnica nacionalnih identiteta. Nacija gradi jezik i jezik gradi naciju. Pitanje imena jezika se može riješiti do ulaska u EU, a kako će to biti, to će zavisiti od same Crne Gore. No mislim da, nažalost, nema neke šanse da će se pitanja nacionalnoga identiteta riješiti do ulaska u EU. Ja često govorim da je situacija s konfliktom različitih nacionalnih ideja u Crnoj Gori idealna kao, recimo, predmet doktorata za nekoga naučnika koji se bavi pitanjima nacionalizma jer se u Crnoj Gori danas može pratiti ono što se u drugim djelovima svijeta događalo u 19. vijeku.
No, s druge strane, iako je to naučno jako zanimljivo, nisam baš siguran da je neka sreća u tome i živjeti ‒ ali iz stvarnosti se ne može pobjeći. A EU nije čarobni lijek koji će sve riješiti. Ali da se uvijek treba boriti za bolje i pravednije društvo, to je takođe tačno ‒ a i jezik je jedan mali dio toga. Kao i nepobitno pravo Crne Gore, kao i bilo koga drugoga, da svoj jezik standardizuje prema onome kako se u Crnoj Gori stvarno govori, a ne prema onome kako se govori u Beogradu. Ne vidim zašto bi to ikome bilo sporno.
