Postoje ti neki izrazi koji se koriste u Crnoj Gori za koje volimo da kažemo da su naši, autohtoni... Rekli bi crnogorski, nego da se ne uvrijede i osjete ugroženim ovi koji misle da nijesu. A ove koji nijesu dijelimo na one koji znaju što im zborimo (govorimo) i one koji ne rezumeju. Ovi prvi su odrasli sa tim riječima, čujali su ih od svojih baba i đedova, srastali sa njima, odrasli uz njih... Ovi drugi koji ih ne razumeju govore nekim drugim jezikom, ne našim, i ne neophodno svojim.
No, kažu: Skoči biźin na taulin i prevrnu bronźin. Ova vam je rečenica najjednostavniji test jezika. Mi koji govorimo ovim naškim znamo, i nema potrebe za dalja objašnjavanja je li jotovano ili popovano. Uostalom i za Matiju Bećkovića u Srbiji misle da je genije, ne zato što jeste, već zato što ga ništa ne razumiju pa su ubijeđeni da je pametan. Tako su i na Havajima za Džejmsa Kuka mislili da je Bog, sve dok Bog nije počeo da im otima i siluje žene, pa su odlučili da se omrse i Boga zakolju i skuvaju, za nauk drugim Bogovima koji će doći. Nego druge su to neke priče...
Tu su još: lencun, fanjela, stuka, dimidžana, katarište, komat, sofra, safra, ćemer, cukar, kosijer, pržun, patrusin, česan... i nož od pašade.
Upravo me ovaj nož od pašade podsjetio na sve ovo ranije, što je donekle dobro i lijepo, ali i na ovo što slijedi, a što nije ni dobro ni lijepo.
Prije neki dan je crnogorski sud, mjesto posljednjeg utočišta obespravljenih, institucija pravde i morala, zgrada u kojoj se čuva primjena zakona i svetoga crnogorskoga Ustava, potvrdio oslobađajuću presudu za trojicu napadača na fotoreportere i novinare Pobjede i Vijesti.
19Novinare koji su izvještavali iz Gorenjeg Zaostra, ono onomad, kada su mještani pod pokroviteljstvom agenture srpske crkve u Crnoj Gori, bili poperili spomenik, nosiocu Hitlerovog odlikovanja, fašisti, sociopati i degeneričnom izdajniku, Pavlu Đurišiću.
Upravo ođe se pojavljuje gore pomenuti nož od pašade.
Nego prvo mala digresije šta je to nož od pašade, ne zbog nas koji razumijemo nego zbog ovih koji treba da nauče. Nož od pašade je, kratko rečeno, nož iz escajga za ručavanje. Ali, nije on samo to, to je nož bez neke posebne svrhe, zvanja, čuvenja i na kraju bez skoro ikakve vrijednosti, jer on nije nož koji ima neku specifičnu svrhu, služi za šta vam god padne na pamet, tu je kada nema drugog (pravog) noža, nož je za sve i svašta. Valja da se oguli jabuka, valja da se neki šaraf pritegne, može se sa njim i pašteta namazati..., a valja, kada nema drugog i boljeg, i da se nešto i prikolje. Srećom pa je tup.
Baš takav jedan nož se, po svjedočenju novinara, našao u rukama jednog od ove trojice pravosnažno, ili pravoslaVno, oslobođenih.
Sve se brzo izdešavalo. Pilo se, jelo se i pjevalo se. Pjevale su se one „lijepe“ pjesme koje „smiruju“ ljude, pogotovo one pripite i pijane. Pjesme u kojima leleču Turci, kukaju bule, veličaju „junaci“ koji svezane ubijaju. Pjevali bi oni i o Crnogorcima i njihovim „bulama“, ali te pjesme nisu još napisali, pa, vele, mogu i ove poslužiti, bitno je da se moral pod šatorom diže.
„Eto novinara!“, povika neko.
„Evo i junaka“, skoči svih stotinjak da pokuša da se odupre njima dvojici sa fotoaparatima i mikrofonima.
Borba je bila žestoka, ali junaci brzo savladaše kamere i drugu opremu. Polomiše je za svaki slučaj da se đe ponovo ne upotrijebi protiv njih. I dok su lomili objektive i stalke, kroz glavu im još odzvanjaše ona umilna pasifistička pjesma o kukanju i klanju. Shvatiše, ti genijalni ljudi, da su u velikoj većini i da rizika nema, viđeše i popove oko sebe pa se opustiše jer biće i oprosta, ako se pokažu možda i sveci postanu, funkcioneri im obećaše amnestije... Raširi se junačko srce, nabreknuše žile, oči hoće da iskoče.
„Daj noževe da prikoljemo nešto, valja se na ovaj lijep i svečan dan“, zaiskaše junaci.
„Nema noževa za klanje, samo ovi od pašade“, razočarano će pomoćnici od junaka.
„Ma daj te od pašade, valjaće i oni kada nema drugih“, optimistični bijahu koljači, pardon, junaci.
Srećom pa su noževi od pašade tupi.
„Zločin ne stvara samo krivac, već i društvo koje ga je dopustilo“, Victor Igo
Kada sam već kod vanvremenskih misli velikih umova, prisjetih se i one narodne kako je pravda slijepa. Kod nas je ona u najgorem slučaju slobovida, a prije bih rekao da je crnogorska pravda obični fakin koji na jedne beči i rogači oči a drugima namiguje. Dok je god takva situacija Justicijin mač će sjeći samo one nepodobne i one koje im tužilaštvo baci pod taj isti mač, Bato!
Pravda, ta slijepa dama, ima savršen vid kada treba da prepozna „naše“, a iznenadnu amneziju kada se pred njom pojave „njihovi“. Njen mač ne visi više iznad svih, već samo iznad onih koji nijesu pod šatorom, pod mantijom ili pod zaštitom političke kumovske ljubavi.
Sud je rekao svoje. A sud, jel’ te, zna najbolje. Kao što je i onaj nož od pašade — bez svrhe, bez oštrine, bez odgovornosti — tu da posluži kad pravog noža nema. Samo što je razlika u tome što je nož od pašade barem iskreno tup. Naše pravosuđe nije tupavo. Ono je selektivno.
I dok se pod šatorima pjeva o klanju, a u sudnicama pjeva o oslobađanju, ostaje samo jedno pitanje: da li je opasnije kad nož drži pijanac ili kad vagu drži kukavica?
Jer zločin možda ne stvara samo krivac. Ali nepravdu uvijek potpisuje neko sa pečatom. I zato, kad sljedeći put čujete da je pravda zadovoljena, provjerite da li je to pravda — ili opet samo nož od pašade. Koji je srećom bio tup!
