U svojim je izvrsnim knjigama o zapadnoj civilizaciji između XIV i XVIII vijeka francuski istoričar Žan Delimo detaljno razlučio fenomen „opsadnoga mentaliteta“. Naime, Zapadni je svijet, po Delimou, krajem srednjega i tokom ranoga novog vijeka razvio ośećaj da je pod stalnim opsadnim stanjem, šireći posvemašnju paranoju i duboko tjeskobno stanje.
Koji će se to policijski funkcioner – nakon tzv. vetinga, a zapravo protivzakonitog brutalnog progona ne samo neposlušnih policajaca nego i članova familija prokazanih bivših policijskih funkcionera – usuditi da se suprotstavi direktivama sive eminencije crnogorske (ne)bezbjednosti – Borisa Bogdanovića?
U takvom je stanju strah postao kolektivna društvena sila, a masovna anksioznost raspirivana je targetiranjem i stigmatizacijom neprijatelja – vještica, muslimana, Jevreja, jeretika, svih koji su bili označeni kao „Sotonini pomagači“. U okviru razrađenoga koncepta tzv. pedagogije straha („pastorale straha“) Crkva je koristeći koncept grijeha imala snažan mehanizam kontrolisanja masa, a Zapad je na permanentno opsadno stanje reagovao zatvaranjem, strogom kontrolom, isključivanjem i agresijom. Za sva zla svijeta krivci su pronađeni u Drugom.
Kad sam tokom litija 2020. godine vidio transparent „Sloga biće poraz vragu“, uz ikonografiju koja je toliko nalikovala poznom srednjem vijeku, priśetio sam se Delimoovih uvida. Premda je u staroslovenskom jeziku imenica vrag označavala neprijatelja, njena je savremena semantika glasno prizivala srednjovjekovnu paranoju u kojoj je svaka Drugost imala biti poistovjećena sa Sotoninim poslanjem. Isključivanje iz crkve poslanika tadašnje vlasti bio je neminovan korak dalje ka povratku u srednji vijek.
Čemu ovo priśećanje? Najgorljiviji izbljuvci Klerikalne kontrarevolucije, njezina svojevrsna Revoluciona garda, oličeni u Demokratskoj Crnoj Gori, zarobili su državu upravo mehanizmima pedagogije straha. Ogavni spinovi kojima zasipaju javnost, stigmatizacija i kriminalizacija svih pojedinaca i grupa koji se ne uklapaju u njihovu opskurnu sliku svijeta, beskrupulozne kampanje i inkvizicijski progoni neistomišljenika, postali su njihov prepoznatljivi manir javnoga djelovanja.
Preuzimanje svih poluga moći išlo je po dobro oprobanoj autokratskoj praksi. Prvo su pravnim razbojništvom, protivno preporukama Venecijanske komisije, tada zajedno s Dritanom – s kojim dijele zajedničkog poslodavca na zadatku razgrađivanja Crne Gore – dizajnirali Sudski i Tužilački savjet po mjeri svojih političkih interesa. Potom su ponovo pravnom hajdučijom u penziju poćerali glavnog specijalnog tužioca i postavili na njegovo mjesto osobu koja će za kratko vrijeme kreirati mrežu uticaja za kontrolu kompletnoga pravosuđa.
Glavni je mehanizam kontrole zapravo strah. Ako se usudite da prkosite direktivi ili ako se usudite da taknete u prljave poslove aktuelnog režima poput Jelene Perović i tužiteljke Mitrović, slijedi surova odmazda, makar elemente krivičnih djela cijedili iz suve drenovine. I kojem će to tužiocu, nakon iskustva nepresuđenog već dvogodišnjeg tamnovanja Milivoja Katnića ili Saše Čađenovića, bastati da se suprotstavi strahovladi Crkvenih Kmera?
Koji će se to policijski funkcioner – nakon tzv. vetinga, a zapravo protivzakonitog brutalnog progona ne samo neposlušnih policajaca nego i članova familija prokazanih bivših policijskih funkcionera – usuditi da se suprotstavi direktivama sive eminencije crnogorske (ne)bezbjednosti – Borisa Bogdanovića? Koji će to sudija imati petlje, poslije kontinuirane šikane Suzane Mugoše zbog toga što je donijela jedinu pravno moguću presudu u tzv. slučaju Državni udar, da kaže „ne“ naredbodavcima? Policajac, tužilac i sudija od integriteta, a takvih, uprkos sramotnoj kampanji straha, ipak mora biti.
43Lakše je, dakako, podleći pritisku političkih moćnika. Premda i takvima ovih dana prijeti ključni ućerivač straha, direktor Uprave policije, onaj što pred mikrofonima grmi da „zna svaki detalj u Crnoj Gori“, a iza svjetala reflektora ne zna ni đe je utekao spomenik Pavlu Đurišiću. Onaj što veli da policija nema ovlašćenja da privede osobu koja krši mjere nadzora, a javno se hvali da je lično i to bez pribavljenog naloga izdao naređenje da se privede građanin A. Đ. zbog dvije-tri (tuđe) čađave dvocijevke. Onaj što na razgovor zbog navodnih prijetnji u UP poziva novinara, a drugom prijeti da će ga procesuirati (potom i ispuni obećanje) jer mu postavlja nezgodna pitanja, dok od nadređenog ministra, u trenucima sluganjske nježnosti, ište pohvalu retoričkim pitanjem: „Je li dobro?“
Otkako je DPS otišao s vlasti, pa još otkako je na onaj svijet preselio Brano Mićunović, skupina besprizornih fanova Slobodana Miloševića, (pesto)skuplje(vi)na u Demokratama, izgubila je smisao postojanja. Ni proizvodnja neprijatelja ni sijanje straha više im ne ide od ruke, jer je naprosto stupidno uvjeravati sve oko sebe da se 2020. godine nije ništa desilo.
Danas oni ućeruju strah, valjaju se u blatu korupcije i kriminala, dok i dalje upiru prstom u imaginarnu opasnost koja svijetu prijeti od bivše vlasti. Bezbjednosne službe, kompletan državni aparat i njihove majke i njihove maćehe države stoje im na raspolaganju. Najmoćnija (para)religijska organizacija i svi kriminalni klanovi (čija je centrala oduvijek zapravo i bila na adresi BIA-e), takođe. Zato je nekako tužno bilo pročitati Bogdanovićevu śetnu objavu u kojoj se čudi đe su aplauzi nakon što je Đukanović mlađi uhapšen ne ni zbog glasovite Limenke niti zbog bilo kojeg krimena koji mu je proteklih decenija stavljan na teret, već zbog tandžara s tavana porodične kuće.
Svako malo policija preko medija obavještava da je od nekoga oduzeto ilegalno oružje, ali u pretres dosad nikad nijesu išli pripadnici PJP s dugim cijevima i bez naloga. Nema toliko ludih ni zbunjenih da ne prepoznaju bizarni rukopis maskirovke u ovom klasičnom izrugivanju pravu i pravdi. Dok je po Podgorici i Nikšiću prikazivan igrokaz s omiljenim Borisovim fetišima – zastrašivanjem i opipavanjem zbunjenih građana, u Skupštini Crne Gore pokušalo se pojmu policijska država (i partijska policija) dati novo značenje. Uz pritisak sa strane i konačno dobro odigranu rolu opozicije, makar za neko vrijeme, bezuspješno.
A da sa strahom nema šale i sâm sam se uvjerio čitajući jedan tek objavljeni roman savremene crnogorske književnosti. U izvrsno pisanoj prozi autor/ka (zbog delikatnosti informacija koje iznosi, ime poznato autoru kolumne) donosi priču o naratorki koja se u vrijeme pandemije povlači na selo i tamo s ocem kalastari planinskim vrletima u potrazi za divljači. Kad se u početnoj sceni romana pojavio karabin u rukama naratorkina oca, oblila me mrtva jeza. Umjesto slike divljeg krajolika planine, pred očima mi se ukazao direktor Uprave policije kako ozaren što ne mora u istrazi ići dalje od prve strane teksta, izdaje hitnu naredbu da se privede naratorkim otac i ispita da li za pomenuti karabin ovaj književni lik ima uredno pribavljenu dozvolu.
Velim, oblila me jeza od epifanije da će aktuelni direktor Uprave policije, kad jednom napušti funkciju s koje je urnisao dignitet časnog policijskog poziva, osim po sudovima đe će morati da se pravda zbog prekoračenja ovlašćenja i zloupotrebe službenog položaja, ipak za sobom ostaviti trag u kolektivnoj memoriji, poput likova koje srijećemo u vicevima i literaturi. A to je, s obzirom na poziciju moći koju danas pokriva, zapravo zastrašujuća spoznaja.
