Mnogo nam je Andrija Mandić pričao o demokratiji i pomirenju. Toliko puno da su neki čak i povjerovali u njegove melemne bajke koje srednjaško uvo voli da čuje. Pritom, zaboravljajući onu antičku da se Danajcima ne vjeruje ni kad darove donose.
Međutim, politika u Crnoj Gori je upravo to – priča onoga što masa želi da čuje, u istom momentu zaobilazeći istinu u širokom luku ako ona ne odgovara političkim narativima koji se serviraju.
Tako i Milojku prolazi priča oko plata i penzija. Prosječni stanovnik ove države ne razmišlja o tome kako će se iz ničega napraviti nešto, nego traži da mu se da njegov dio, što je prije moguće. No, svako pretvaranje je do jednoga vakta. Mandićevo do onda kad u njemu proradi ''vojvodski'' nagon, a Milojkovo do bankrota. Ovo prvo smo stigli da vidimo.
91Mandićeva demokratija završila je onoga dana kada je dovedena u pitanje njegova pozicija. Toga dana je i sam Dalaj Lama zaplakao nad tužnom sudbinom crnogorske demokratije. Nedozvoljavanje rada Skupštini i raspravi o njegovoj smjeni, barem da bi se čuo politički argument protivnika, zabrana rada novinarima, povađene kartice... Slika i prilika demokratije po mjeri trenutne vlasti koja svoj cijeli koncept formira na običnoj farsi i šarenoj laži.
Onomad kada se litijalo i kad su se skupljali kalašnjikovi za crkvu za slučaj izbornog neuspjeha, bila je priča da će prošla vlast na ulice da izvede tenkove u slučaju gubitka. Iako ni tada ni sada tenkove nemamo, jasno nam se stavlja do znanja da će ova vlast, ako ikad izgubi poziciju na izborima, istu ipak braniti svim sredstvima.
Postavlja se pitanje da li je sa takvom vlašću moguća evropska integracija? Evropska unija nisu samo fondovi, pare, krediti, rad i školovanje u inostranstvu i ostali benefiti. Evropska unija je skup normi i sistema vrijednosti koje je razvila zapadna evropska civilizacija u svom dugom (i krvavom) istorijskom razvoju, a koji je postavljen kao najbolji moguć na svijetu.
I, recimo, u tom sistemu koji je prožet liberalnom demokratijom nema mjesta blokadi najvišeg predstavničkog doma u državi, ali nema mjesta ni slavljenju (i žaljenju) presuđenih ratnih zločinaca.
E, to je upravo ono oko čega se mi sporimo. Nije problem ni ekonomija, ni plate, ni penzije, ni opšti napredak. Problem je vrijednosni sistem. Opet se tu pominje ono već ogađeno ''pomirenje''. Pomirenja na bolesnim vrijednosnim stavovima ne može biti. Kod sistema vrijednosti nema sredine - ili je dobar ili je loš. Ono što zastupaju Mandić i ekipa je loše i neprihvatljivo i s time se naprijed ne može.
Nije tu u pitanju samo Mandić, problem je što su mnogi pali na te užasne nacionalističke sentimente. Viđeli smo prije neki dan urlikanje ''generalu'' koji je tukao ''bande Arnautske'' u gradu koji bi trebao da bude simbol kosmopolitizma u Crnoj Gori. Gradu čiji značajan dio populacije čine Albanci i koji su u njegovom istorijskom razvoju ostavili dubokog traga.
Iako ta pjesma u originalnom značenju nije posvećena Ratku Mladiću, već drugom policijskom oficiru (koji i nije bio general po činu), u posljednje vrijeme se isključivo veže za Mladića. Viđeli smo da u gradu Baru takva priča može napuniti cijelu salu i to je pogubno.
Opozicija je riješila da bojkotuje saradnju sa vlastima, sa pravom ističući da se sa takvim politikama ne može u Evropu. Ne sumnjam da će im iz Delegacije EU i skorašnjih posjeta visokih evropskih zvaničnika promijeniti tu odluku.
Nažalost, crnogorska opozicija se do sada pokazala kao previše meka u stavovma koji bi trebali da budu poput armiranog betona, a sve zarad evropske agende. Zaboravljaju jedno. Evropsku agendu treba da ispunjava vlast, čija se glavna partija upravo zove Evropa sad! To ne leži na opiziciji, nego na vlasti.
Ako je glavnom činiocu vlasti iz kojeg dolazi i sam premijer stalo da se ime njihove partije pretoči u djelo, onda neka porade na tome ko su im koalicioni drugovi. O tome ne treba da brine opozicija. Opozicija je tu samo da to kanališe, ali ne i da stvara i da inicira, jer od nje ništa ne zavisi. Nadam se da će to shvatiti.
