Od avgustovskih izbora 2020. godine koje danas, sa sve više razloga za ironiju, zovemo „oslobođenjem“, crnogorska scena nezavisnih intelektualaca prošla je kroz različite faze. Mijenjali su se intenzitet njenog djelovanja, oblici otpora, njena društvena vidljivost... Ali i spremnost ljudi da, uprkos cijeni koju plaćaju, ostanu dosljedni onome što govore.
Da li je čojski ostati po strani i kalkulisati dok se budućnost zemlje rastura kroz ekonomski populizam, kulturni primitivizam, galopirajuću klerikalizaciju i pokušaje njene etnofederalizacije?
Čini se da je ta nezavisna akademska, umjetnička i kolumnistička scena bila najvitalnija upravo neposredno nakon „oslobođenja“. Tada je, ujedno, pritisak novih političkih elita na nju bio najsnažniji. Dominantan medijski narativ bio je usmjeren ka njenoj kompromitaciji, a vrijednosti koje je zastupala na vrlo kreativne načine relativizovane, osporavane i etiketirane. Sekularizam se prevodio u mržnju prema vjeri, antifašizam u ekstremizam, a odbrana građanske Crne Gore u navodnu odbranu privilegija bivšeg režima.
Išlo se toliko daleko da je dio te scene završio i na BIRN-ovoj mapi ekstremističkih i krajnje desničarskih grupa, povučenoj nakon javnih kritika. Ta epizoda ostaje sraman primjer koliko lako i građanski aktivizam može postati predmet diskvalifikacije.
No, upravo je ta scena predstavljala snažan antipod galopirajućoj klerikalizaciji društva. Bila je stub normalnosti Crne Gore, oaza sekularizma i prozapadnog duha, mnogo uvjerljivija nego što je u odbrani tih vrijednosti bila sama opozicija. Dok je politička reprezentacija građanske Crne Gore pokušavala da razumije sopstveni poraz, nezavisna scena razumjela je opasnost. I govorila o njoj.
Međutim, nije bilo dovoljno.
Ta u početku velika snaga kulture kritike nije dala odgovarajući rezultat u areni koja neposredno utiče na procese - u političkim procentima. Vrijednosti koje su imale svoje glasne, hrabre i argumentovane branioce u javnom prostoru nijesu dobile snažniju političku reprezentaciju. Naprotiv, političke snage koje su se na njih pozivale nastavile su da gube uticaj.
Paralelno, nezavisna scena gubila je svoj inicijalni zamajac. Kroz godine je izgubila prvobitno ubrzanje, a zašto ne reći - i dio uticaja. Neko se umorio. Neko je posustao. Neko se etablirao i pomirio. Neprestano objašnjavanje očiglednog, odbrana elementarnog i izlaganje istim diskvalifikacijama iscrpljuju čovjeka. Posebno kada izostaje osjećaj da se njegov napor pretvara u bilo kakvu stvarnu promjenu.
Najviše je, ipak, u dosljednosti ideji podbacio akademski dio te scene. Uz proračunatu politiku univerzitetskog vrha i privilegije koje profesorski položaj obezbjeđuje, ćutanje je postalo isuviše udobno. Dio onih od kojih se očekivalo da budu intelektualna savjest društva povukao se u sigurnost kabineta. Kritički odnos prema stvarnosti ustupio je mjesto pažljivom odmjeravanju sopstvenog interesa.
A profesorova odgovornost ne završava se posljednjim slajdom predavanja. Ako mladim ljudima govoriš o slobodi, dostojanstvu i kritičkom mišljenju, onda te se tiču i uslovi u kojima će oni živjeti. Tiče te se društvo u kojem će njihovo znanje vrijedjeti manje od partijske pripadnosti, a njihova sloboda zavisiti od toga koliko su spremni da ćute.
U javnom prostoru tako je zavladala bljutava, ideološki i vrijednosno amorfna masa ničega. Ambijent u kojem se svako zlo lako relativizuje i na koncu nekako „prođe“. Svako poniženje dobije svoje opravdanje. Svaki primitivizam svoje tumačenje. Svako uzmicanje pred agresijom svoje objašnjenje o mudrosti i strpljenju.
I društvo se polako navikava. Na ono na šta nikada nije smjelo da pristane.
Najveću političku odgovornost za prokockanu energiju snažne nezavisne scene, međutim, snosi filozofija tadašnje opozicije. Ona tu energiju nije uključila u svoju borbu. Nije dovoljno razumjela ni njenu vrijednost, ni domet, ni mogućnost da preko nje dopre do ljudi do kojih sama više nije uspijevala da dopre.
Nova energija mora se politički artikulisati. Mora dobiti oblik koji će povjerenje stečeno na ulici i u javnom prostoru pretvoriti u političku snagu, a kulturu nepristajanja u mogućnost da se direktno utiče na budućnost zemlje
Ostala je zarobljena u samodovoljnosti, prepotentnosti i pogrešnom doživljaju sopstvenih dometa. Ponašala se kao da politička reprezentacija građanske Crne Gore po prirodi stvari pripada njoj. Kao da je dovoljno sačekati da građani shvate koliko je nova vlast loša, pa da se sve vrati na staro.
Ali društvena energija ne čeka u partijskom hodniku. Ljudi koji se izlažu zbog ideje očekuju da njihov angažman ima smisla. Ako im politika uporno pokazuje da za njih nema prostora, onda se taj prostor prazni. A sa njim nestaju povjerenje, entuzijazam i spremnost na novu borbu.
U međuvremenu, prošlogodišnji građanski protesti vezani za Goricu otvorili su prostor novom talasu kulture nepristajanja. Protesti zbog dodjele Trinaestojulske nagrade i okupljanja posvećena odbrani antifašističkih vrijednosti vratili su Goricu u središte građanskog otpora.
Taj talas udahnuo je snažan vjetar u leđa alternativnoj društvenoj sceni. Nova lica donijela su i nove stilove borbe, daleko drugačije od konvencionalnih, klasično političkih i partijskih metoda. Svježina izraza, iskrenost i originalnost pokazale su da se do čovjeka na liniji progresivnih vrijednosti može doprijeti i bez potrošenog političkog rituala.
Da ga je moguće motivisati. Da je moguće steći njegovo povjerenje.
Ljudi su u tom djelovanju mogli prepoznati sopstveni bijes, nelagodu i potrebu da sačuvaju dostojanstvo. Mogli su vidjeti nekoga ko je spreman da stane iza svojih riječi. A upravo je taj osjećaj dugo nedostajao: da postoji neko ko se neće povući čim se ugase kamere i završi saopštenje.
Kolika je svijest o tom fenomenu kod opozicije, nakon svih pogrešnih koraka, ostaje da se vidi. Ali ono što se nameće kao ogroman potencijal u susret narednim izborima jeste upravo ta energija. I pojedinci koji su je generisali.
Da bi taj potencijal dobio političku artikulaciju, opozicija mora pokazati da je nešto naučila. Mora otvoriti prostor, prihvatiti nove ljude i načine djelovanja, razumjeti da povjerenje stečeno izvan partijskih struktura ima posebnu vrijednost. I da se ono može vrlo brzo izgubiti pokušajem da se prisvoji.
Ali odgovornost tu ne prestaje. Takvu artikulaciju moraju podržati i svi ostali koji dijele njene vrijednosti.
Zamislite šta bi studentski pokret u Srbiji bio da su profesori, umjetnici, ljekari i drugi građani ostali po strani. Da su iz svojih kabineta, ateljea i kancelarija samo posmatrali kako se rastura budućnost njihove zemlje. Širina podrške koju je studentski otpor dobio pokazuje koliko je važno da društvo prepozna trenutak u kojem tuđa hrabrost mora postati zajednička odgovornost.
Društvena energija ne čeka u partijskom hodniku. Ljudi koji se izlažu zbog ideje očekuju da njihov angažman ima smisla. Ako im politika uporno pokazuje da za njih nema prostora, onda se taj prostor prazni
Isto pitanje moramo postaviti u Crnoj Gori.
Da li je čojski ostati po strani i kalkulisati dok se budućnost zemlje rastura kroz ekonomski populizam, kulturni primitivizam, galopirajuću klerikalizaciju i pokušaje njene etnofederalizacije? Da li je dovoljno privatno biti zgrožen, među prijateljima biti saglasan, a javno biti odsutan?
Koliko još treba da se dogodi da bi oni koji sve razumiju odlučili da nešto i urade?
Umor je stvaran. Razočaranje takođe. Niko nema pravo da ih olako osporava ljudima koji su godinama nosili teret otpora. Ali upravo zato taj teret mora biti podijeljen. Oni koji su do sada stajali po strani moraju iskoračiti. Oni koji imaju znanje moraju ga staviti u službu javnosti. Oni koji imaju ugled moraju prihvatiti da on podrazumijeva i odgovornost. Oni koji mogu da organizuju, povezuju i okupljaju moraju početi da djeluju.
Ta nova energija mora se politički artikulisati. Mora dobiti oblik koji će povjerenje stečeno na ulici i u javnom prostoru pretvoriti u političku snagu, a kulturu nepristajanja u mogućnost da se direktno utiče na budućnost zemlje. Jer već smo jednom gledali kako se velika društvena energija troši bez odgovarajućeg političkog rezultata. Nemamo pravo da to ponovimo.
Čini se da se takva artikulacija već nazire. U povezivanju ljudi koji su nosili ovu borbu, u novim licima i spremnosti da se iskorači iz dosadašnjih formi djelovanja. Još uvijek je rano govoriti o njenim dometima, ali je pravo vrijeme razumjeti njen potencijal. I podržati ga.
To je šansa za Crnu Goru. A naš patriotizam i naša društvena zrelost mjeriće se spremnošću da toj šansi damo političku snagu. Da ljudi koji su sačuvali obraz građanske Crne Gore dobiju priliku da utiču i na njen pravac. Predugo smo od njih očekivali da govore u naše ime. Vrijeme je da stanemo uz njih - i da se ta zajednička snaga konačno prebroji.
