Vjerujem da je malo onih koji nikad nijesu pobjegli s časa, naročito kad profesor pita za ocjenu. Neki pobjegnu samo s časa, neki taj dan ne dođu u školu, a neki – što su se smatrali promišljenijima – ne dođu i nekolika dana, da uvjerljivost opravdanja bude što jača.
Vjerujem da ima ljudi kojima će etičnost biti mjera stvari u svim situacijama. I da je takvih ljudi mnogo među prosvjetnim radnicima. Ipak, u istoriji ostanu zapisani oni koji znaju pravit razliku između sviranja u diple i predavanja etike.
Nije danas lako rukovoditi se idealima i etičnošću i lakše je u diple svirati ili naknadne fejsbuk statuse pisati, ali nekako je baš teško gledati kad profesorica pobjegne s časa na kojem se pita za ocjenu. Možda u Skupštini toga dana i nije bio baš čas istorije, ali je mogao biti istorijski.
43Još je teže kad profesorica poslije bjekstva sa śednice pošalje opravdanje pod naslovom: „Negiranje ratnih zločina je neprihvatljivo, političko rabljenje i zloupotreba ovih tema je još gore!“ I to profesorica koja je kroz prosvjetnu karijeru bila i koautorka udžbenika za osnovnu školu, a bavila se i čitalačkom pismenošću. Svjesna je ona s takvom karijerom da je iza iskaza „Negiranje ratnih zločinaca je neprihvatljivo“ neophodna tačka, i to ne kao puki interpunkcijski znak, već kao etička i vrijednosna granica. Oni koji tu među pretvore u počivalo, pa nastave nekim „ali“, „međutim“, „ipak“ ili kakvom komparacijom po težini nijesu prosvjetari, no trgovci vrijednostima.
Kad na kantar stavimo zločin i zločinca, pa tome dodamo negiranje ratnih zločina – nema tega koji to može pretegnuti, nema masivnijega postupka. Zato je negiranje ratnih zločina neprihvatljivo. Tačka.
Ovđe niko nije izvukao Mladića iz istorijskih čitanki da bi njime napao Mandića. On sȃm ga je vratio u političku sadašnjost.
Zanimljivo je ovo vrijeme kad se baš svako pozivanje na odgovornost za negiranje ratnih zločina i slavljenje ratnih zločinaca proglašava političkim rabljenjem i zloupotrebom. Baš kao što se i svako komentarisanje istorijskih prilika tumači kao protivljenje pomirenju.
Ali ovđe niko nije izvukao Ratka Mladića iz istorijskih čitanki da bi njime napao Andriju Mandića. Predśednik Skupštine sȃm ga je vratio u političku sadašnjost telegramom saučešća što ga je uputio njegovom sinu, kako bi valjda pokazao da „Srbi više nikad neće biti građani drugoga reda“. A telegram nije poslat 1995. godine, no 2026. godine.
U tome vremenskome miksu ispada da Ratko Mladić može biti dovoljno sadašnjost u 2026. da njegova smrt bude povod za javnu reakciju predśednika crnogorskoga parlamenta, ali reakcija na taj gest nekolika dana kasnije već postaje „rasprava o mračnoj prošlosti“. Čudno čitanje zaista da se prošlost objeručke prihvata kad joj treba odati počast, ali se pokopava kad za odnos prema njoj treba preuzeti odgovornost. A baš to je uradio Mandić, čim je onemogućio održavanje śednice, zahvalivši poslanicima koji nijesu obezbijedili kvorum, čime su, kako reče, „iznijeli jasan stav“ da ne žele da učestvuju u „još jednoj raspravi o mračnoj prošlosti Crne Gore“.
Iako govori da je taj čin „javnoga objavljivanja“ za osudu, u toj rečenici nema ni kapi lične osude.
Četiri dana kasnije, što je valjda vremenski odmak koji je trebao biti znak „promišljenosti“, Ćinćur daje svoj opis situacije: „To sto je predsjednik Skupstine CG javno objavio telegram saučešća sinu čovjeka koni je pravosnazno osuđen za ratne zločine je zaosudu, tu nema dileme, ni odbrane.“
„Nema“, veli, „dileme, ni odbrane“ Mandićeva čina, koji je „za osudu“. Ali što je tačno za osudu? Ne to što je predśednik Skupštine telegramom žalio za ratnim zločincem, no što je taj telegram „javno objavio“ (izgleda profesorica u poslaničkoj klupi voli da obožava pleonazam). Baš zato ona ovaj Mandićev postupak (ne žaljenja ratnoga zločinca, nego objavljivanja telegrama) naziva „greškom“ („Opozicija želi da profitira od ove greške predsjednika Skupstine, i to je njeno pravo“). Ne strategijom, ne održavanjem veza s ratnim drugovima, već maltene proceduralnom greškom. I još nešto: iako govori da je taj čin „javnoga objavljivanja“ za osudu, u toj rečenici nema ni kapi lične osude. „Taj čin je za osudu“ nije isto što i „osuđujem taj čin“.
Ali ni nakon tako pažljivo sročene rečenice o poželjnosti kriptovanoga žaljenja i o osudi bez ličnoga osuđivanja opet nema tačke. Iza nje dolazi pitanje „da li ovaj čin nanosi više štete evropskom putu CG, od rušenja parlamentarne većine“, pa upozorenje da bi zastoj mogao ugroziti evropsku agendu, pa čak, „u krajnjem“, koštati Crnu Goru ulaska u Evropsku uniju. Istovremeno je vrlo svjesna, ali i dalje vrlo voljna da relativizuje, odnosa dužnosnika EU prema Mandićevom činu, pa veli da „Evropska komisija, kao i dobar dio crnogorske političke javnosti, nijesu srećni zbog ovakvih izjava g. Mandića, ali bi mnogo veća šteta bila kašnjenja u ispunjanju završnih i najtežih uslova za zatvaranje poglavlja do kraja ove ili pocetkom 2027.godine.“
I to nas dovodi do Šredingerove odgovornosti: Mandić je dakle politički odgovoran, ali ne treba da snosi političku odgovornost. Njegov je postupak neodbranjiv, ali ne treba da proizvede institucionalnu posljedicu. On je ujedno neprihvatljiv ali i prihvatljiv kao cijena stabilnosti. Faktor te stabilnosti je očito Mandić, onaj čiji je postupak greška za osudu, ali ga ona neće osuditi. A cijena je takve stabilnosti suspenzija mehanizma kojim institucije utvrđuju političku odgovornost, što se očito postulira kao vrijednost crnogorskoga parlamentarnoga i političkoga života.
Stav ove poslanice bio bi zeru pošteniji i korektniji da ga je objavila prije održavanja śednice, umjesto što se četiri dana ukrivala od javnosti. I to bi bilo odgovornije.
Ali naša je poslanica-profesorica odabrala da u javnost uvede novu vrijednosnu skalu, prema kojoj je izbjegavanje odgovornosti – odgovornost prema budućnosti. Izgleda je to taj „treći put u odnosu na dva pola koji žive na podjelama i svađama“. Bijeg kao etička vrijednost.
