Nedavno saslušanje pred Odborom američkog Senata za spoljne poslove nominovanog za budućeg ambasadora Sjedinjenih Američkih Država u Crnoj Gori, Petera McCoya, prvi je korak ka potvrdi njegove nominacije. Crna Gora će, ukoliko se potvrde informacije koje dolaze iz NATO krugova, poslije više od osam godina dobiti novog američkog ambasadora. McCoy bi dužnost mogao preuzeti čak i prije novembarskih izbora u SAD.
O implikacijama tih izbora može se dugo govoriti, ali je nesporno da će njihov ishod u značajnoj mjeri odrediti politički kontekst njegovog mandata. McCoy preuzima dužnost u periodu kada nova američka spoljna politika još nije dovoljno precizna, dok njeni instrumenti i regionalni prioriteti nijesu do kraja definisani.
5Gotovo sve ostaje unutar nejasnih i promjenljivih koordinata.
Ipak, saslušanje je nedvosmisleno pokazalo novi pravac, makar u njegovom magistralnom smislu. Ono što smo čuli bilo je znatno složenije od simplifikacije prema kojoj se nova američka politika svodi isključivo na trgovinu i investicije. Iz odgovora kandidata može se zaključiti da će se američki pristup Crnoj Gori oslanjati na dva osnovna stuba: sposobnost države da privuče i zaštiti američke investicije i njenu spremnost da se suprotstavi kineskom uticaju.
Crna Gora de facto ima problem i sa jednim i sa drugim.
Prvi stub zasniva se na mogućnosti konkretizacije nedavno potpisanog međudržavnog sporazuma o kojem se u Crnoj Gori, iz zasad nepoznatih razloga, gotovo uopšte ne govori. I dalje nije jasno na koji će način taj sporazum biti sproveden, koje će institucije biti odgovorne za njegovu realizaciju i kako će se definisati projekti, rokovi i procedure.
Crna Gora sada mora preduzeti konkretne korake kako bi sporazum mogao biti sproveden. U suprotnom će ostati mrtvo slovo na papiru, još jedan dokument bez stvarnog političkog i ekonomskog sadržaja.
Drugi stub odnosi se na kinesko prisustvo, posebno u strateškoj infrastrukturi, energetici, bezbjednosti i tehnologiji. Američki interes je jasan: smanjivanje zavisnosti partnerskih država od kineskog kapitala, kompanija i tehnologije, uz istovremeno otvaranje prostora za američke investicije. Međutim, još nije jasno kojim će mehanizmima Washington pokušati da ostvari taj cilj, niti koliko će biti spreman da ponudi realnu alternativu već postojećim kineskim aranžmanima.
Posebno su značajni djelovi saslušanja koje domaća politička i medijska propaganda pokušava da relativizuje. McCoy je precizno rekao da suzbijanje ruskog uticaja ostaje prioritet. Senatori su o pokušaju državnog udara iz 2016. godine govorili kao o notornoj činjenici koju nije potrebno dodatno objašnjavati ili dokazivati. Izgleda da senatori i dalje znaju više i da ih ova tema interesuje znatno više nego nesrećno crnogorsko sudstvo.
Prvi zadatak novog ambasadora biće da jasno definiše ko su američki prijatelji i saveznici u Crnoj Gori, a ko to nijesu
Jednako je važna ocjena da borba protiv korupcije i organizovanog kriminala ostaje jedno od centralnih pitanja američke politike prema Crnoj Gori. Ta ocjena nije bila vezana samo za prethodnu vlast. Naprotiv, jasno je akcentovano da dosadašnji rezultati nijesu dovoljni i da problemi postoje i danas. Time se ruši propagandni narativ koji se godinama sistematski kreira, a kojim se cjelokupan problem kriminala i korupcije pokušava vezati za bivšu vlast, dok se politička i institucionalna odgovornost sadašnjih struktura ignoriše.
McCoy će, ukoliko bude potvrđen, biti prvi politički nominovani američki ambasador u Crnoj Gori od obnove nezavisnosti. Politička imenovanja sa razlogom izazivaju rezerve, ali u ovom slučaju mogu značiti i neposredniji pristup centrima odlučivanja u Washingtonu, kao i veću političku slobodu u djelovanju.
Njegova nominacija istovremeno pokazuje da se atmosfera unutar američke administracije i Stejt departmenta mijenja. Ona reflektuje sve veće udaljavanje stavova državnog sekretara Marca Rubija i potpredsjednika J. D. Vancea, ali i proces u kojem će se administracija u narednom periodu, čini se, usmjeravati ka čišćenju državnog aparata od kadrova za koje smatra da nijesu dovoljno lojalni njenoj politici. Takve unutrašnje podjele nužno će se odražavati i na američku spoljnu politiku, uključujući pristup Zapadnom Balkanu.
Zbog toga će prvi zadatak novog ambasadora biti da jasno definiše ko su američki prijatelji i saveznici u Crnoj Gori, a ko to nijesu. Poslije godina lutanja, američka administracija i njen ambasador moraju razumjeti ko su njihovi protivnici, koje ciljeve imaju i preko kojih struktura djeluju. Američka politika ne može se istovremeno predstavljati kao politika suprotstavljanja ruskom uticaju, a zatim sprovoditi u saradnji sa autentičnim ruskim proksijima u Vladi i drugim državnim institucijama.
Ukoliko Washington Rusiju prepoznaje kao bezbjednosnu prijetnju, Kinu kao dugoročnog ekonomskog i tehnološkog konkurenta, a Iran kao aktera koji razvija sopstvene mreže uticaja, onda ne može ignorisati ni ulogu Srbije i njenih političkih, medijskih, obavještajnih i vjerskih proksija u Crnoj Gori. Od novog ambasadora zato se mora očekivati da podstakne Vladu da se mnogo odlučnije suprotstavi kontinuiranom stranom miješanju, bez obzira na to da li ono dolazi iz Moskve, Pekinga, Teherana ili Beograda.
Drugi veliki zadatak biće usklađivanje novog američkog ekonomskog interesa sa procesom evropskih integracija Crne Gore. Ta dva procesa ne smiju biti predstavljena kao suprotstavljena. Naprotiv, ispunjavanjem evropskih reformi stvara se podloga za razvoj vladavine prava, bez koje ne mogu postojati ozbiljne i dugoročne američke investicije. Funkcionalno pravosuđe, transparentne javne nabavke, zaštita konkurencije i pravna sigurnost nijesu samo evropski zahtjevi. Oni su osnovni preduslovi za prisustvo kredibilnog zapadnog kapitala.
McCoyev zadatak biće da posebnu ulogu Crne Gore razumije, zaštiti i pretvori u konkretnu i dugoročnu američku politiku
Novog ambasadora, međutim, čeka nepovoljan i prilično konfuzan odnos Crne Gore prema američkoj spoljnoj politici, narušeni odnosi u regionu i teško breme usklađivanja novih američkih interesa sa evropskim integracijama.
Dodatno pitanje biće stepen njegove samostalnosti: da li će Ambasada u Podgorici imati dovoljno prostora da razvija politiku prilagođenu crnogorskim okolnostima ili će neka vrsta regionalne koordinacije i političke hijerarhije ponovo biti uspostavljena iz Beograda, Zagreba ili Varšave. Iskustvo iz perioda kada je Christopher Hill sjedio u Beogradu pokazalo je koliko takav model može biti problematičan za manje države regiona.
Trumpova politika i dalje je nedovoljno precizna. Njeni ciljevi često se saopštavaju kroz pojedinačne poteze, personalne odnose i kratkoročne transakcije, bez jasnog odgovora na pitanje kako bi trebalo da izgleda trajno američko prisustvo na Zapadnom Balkanu. Međutim, odgovornost za slabljenje Zapada u regionu nije nastala sa Trumpom. Proces povlačenja, nedosljednosti i prepuštanja prostora suparničkim akterima počeo je još tokom administracije Baracka Obame, a nastavljen je kroz kasnije periode neodlučnosti.
McCoy zato dolazi na nezahvalnu poziciju. Moraće da široke, često protivrječne i promjenljive poruke iz Washingtona prevede u konkretne političke, bezbjednosne i ekonomske ciljeve. Istovremeno će morati da razumije da se američka spoljna i bezbjednosna politika ne može graditi samo za trajanje jednog predsjedničkog mandata.
Američka politika prema Crnoj Gori ne može zavisiti od jednog predsjednika, jedne administracije ili jednog ambasadora. Ali novi ambasador može odrediti hoće li ona ponovo postati jasna, dosljedna i strateški utemeljena. McCoyev zadatak biće da posebnu ulogu Crne Gore razumije, zaštiti i pretvori u konkretnu i dugoročnu američku politiku.
