Zločinački režim Aleksandra Vučića je srušen. Teško je u komparativnoj politici naći sličan primjer da je neko za tako kratko vrijeme uspio da satre jednu državu i kreira duboko perverzan i izopačen sistem vrijednosti u kojem je jedina konstanta on sam. Državu i društvo opterećene ratnom prošlošću dodatno je traumatizovao, a velikosrpskom nacionalizmu dao novu formu i izvozio ga u region.
Taj režim je srušen demokratski, kao i mit koji je međunarodna zajednica, prije svega evropska, godinama stvarala: da nema uticaja na Vučićevo ponašanje. U nedjelju veče vidjeli smo da ima i više nego dovoljno instrumenata da ga natjera na mirnu predaju vlasti, kao i da prije toga on sam garantuje i obezbijedi relativno normalan izborni proces u nenormalnim uslovima.
55Srbiji slijedi težak put. Dekonstrukcija tog bolesnog sistema. Međutim, većina od dva miliona i dvjesta hiljada građana koji su glasali protiv njega učinila je to iz dubokog animoziteta prema njemu samom. Reklo bi se, prema stilu vladanja, kao i, naravno, klimi koju je stvarao i medijski održavao.
Protiv sebe i u sebi imaju hibrid radikalske ideologije i Miloševićevog turbofolka, takozvani turboradikalski režim, čije službe u ovom trenutku marljivo rade ne bi li sistem ostao netaknut.
Prve spoljnopolitičke poruke iz kruga studentske liste ne obećavaju. Izjave onih koji govore u njeno ime, poput zaklinjanja, i to na ruskim propagandnim glasilima, da neće uvoditi sankcije Rusiji, kao i da će obustaviti izvoz oružja, otvaraju pitanje dubine promjene koja se dogodila. Da li je poražena politika ili samo čovjek koji ju je personifikovao?
Strahujem da se vraćamo na ono iz vremena Slobodana Miloševića, kojem se zamjeralo da nije dovoljno dobar u ostvarivanju velikosrpskog projekta. Srbija će ponovo dobiti promjenu vlasti čiji demokratski dometi traju koliko i igranje kola na slavi.
Samo je pitanje vremena kada će neki Sajčić, utabanim stazama Vojislava Koštunice, da se sjeti kako nije dovoljno brinuti za „Srbijicu“, kako je Koštunica govorio na početku mandata, već treba baciti pogled i „tamo dole, preko“, da vidi kako žive Srbi u Crnoj Gori. Samo je pitanje vremena.
Reperkusije i odjeci promjena u Srbiji u Crnu Goru dolaze sa zakašnjenjem. Pa samim tim i posljedice nastupaju kasnije nego što bi se očekivalo.
Tragikomični su pokušaji političkih predstavnika, prije svega Pokreta Evropa sad i Demokrata, da se operu od Vučića. Bezumni, patetični, dosadni i krajnje predvidivi. Jednako kao što papagajski ponavljaju poluinteligentnu tezu o sporazumu DPS-a sa Jedinstvenom Rusijom, iz vremena tadašnjeg partnerstva Rusije i NATO-a, tako sada lansiraju tezu o Đukanoviću i Vučiću, prikrivajući sopstvene veze sa najgorim dijelom Vučićevog režima.
Jedina je istina da su oni ključni beneficijari tog režima. Svi bez izuzetka, svi pobjednici 30. avgusta. Jasno je i ne treba nanovo dokazivati da promjene vlasti ne bi bilo bez podrške lično Aleksandra Vučića, kao i srpske države i crkve.
Jednako tako, ne može se zaboraviti ni činjenica da su posljednje dvije godine kukavički bježali od toga da se očituju u pogledu studentskih demonstracija.
Nama ostaje ključno pitanje: kako će izgledati sljedeći izborni ciklus u Crnoj Gori bez Vučića? Opšte je mjesto da Crna Gora dobija prostor za disanje. Pitanje je da li umije da diše. Odlazak čovjeka koji je raspolagao državnim resursima Srbije i koristio ih za oblikovanje političkih prilika u Crnoj Gori otvara ozbiljan prostor. Tek ga treba iskoristiti. Bez dosadašnjeg sponzora i pokrovitelja, njegovim političkim korisnicima biće mnogo teže da vode kampanju.
Crna Gora ne smije pristati da njen evropski put postane sredstvo konsolidacije bilo koje vlasti u Beogradu
Zato pitanje ostaje: hoće li Vučićev sistem nastaviti da vlada Crnom Gorom poslije Vučića? Na to pitanje odgovor treba da dâ crnogorska opozicija, koja u ovome ima istorijsku priliku da iskoristi konfuziju koja vlada, ali i da jasno počne da otkriva i razmontira veze tog bolesnog sistema sa vlastima u Crnoj Gori. Ovo je možda ključna šansa da se za takav posao pridobije kakva-takva podrška.
Prvi zadatak opozicije trebalo bi da bude zahtjev za parlamentarnu istragu o uticaju Srbije i Aleksandra Vučića na političke prilike u Crnoj Gori. Uključujući finansiranje političkih struktura, medija, propagande i izbornih kampanja.
Uz to, treba zahtijevati postupanje nadležnih regulatora i predložiti zakonska rješenja koja će učiniti vidljivim tokove novca i spriječiti prikriveno finansiranje političkog uticaja iz druge države. Veze koje su godinama određivale crnogorsku političku stvarnost moraju postati predmet institucionalnog ispitivanja.
Istovremeno, opozicija mora strateški postaviti odgovor na još jedno pitanje: šta ako međunarodna zajednica evropske integracije regiona podredi Srbiji? Šta ako se podrška novoj vlasti u Beogradu pretvori u zahtjev da svi ostali sačekaju Srbiju?
Crna Gora ne smije pristati da njen evropski put postane sredstvo konsolidacije bilo koje vlasti u Beogradu. Za taj scenario odgovor treba pripremiti sada. Jer bi se moglo dogoditi da se oslobodimo Vučićevog pokroviteljstva nad domaćim partijama, a ostanemo taoci politike koja budućnost Crne Gore i dalje određuje prema potrebama Srbije.
