Izbori u Srbiji su se desili i donijeli dugoočekivanu promjenu. Politički šizofrenik koji je decenijama sijao zlo oko sebe sada je politički mrtav. I basta o tome. Mnogi su pisali, tumačili i izvodili zaključke zbog čega i kako se desila ova promjena u Srbiji, a ja neću.
Na kraju, pisao sam kada je bio na vlasti, pa nema potrebe da to radim sada kada je pao. Ipak, nisam ja Momo Koprivica, Aleksa Bečić, Jakov Milatović, Andrija Mandić, Dritan Abazović, Milojko Spajić, Jelena Nedović, Branko Krvavac... da preko noći promijenim gazdu i dam punu podršku pobjedniku, a na poraženog zaboravim kao da nije ni postojao. A počeće brzo i da ga pljuju, samo da se uvjere da je 100% „umro“ i da im ne prijeti nikakva opasnost. Znate da i lešinari kruže satima oko mrtve zvijeri ne bi li se uvjerili da je zaista „otegla papke”.
44To političko lešinarenje bih ostavio njima sa dužim noktima i jačim želucem, neka se utrkuju ko se prvi sjetio da je bio za studente. No, neke slike i izjave nikada se neće izbrisati i prikriti novim poltronstvom.
Koliko se god trudili, teško da ćemo ikada zaboraviti one ozarene i gotovo zaljubljene poglede Spajića i Krvavca kada su prvi put sreli Vučića. Nećemo, iako bismo željeli, moći da zaboravimo ni ono javno ponižavanje i sprdanje sa Milatovićem, kada nije smio da mu kaže da je Crnogorac, kao ni njegovo oduševljenje što „gazda“ toliko toga zna o vinima.
Ne bi bilo fer da se zaboravi ni gostovanje Jelene Nedović u emisiji „Nedelja u retrovizoru“ ili Moma Koprivice u „Načisto“, đe im novinari nisu mogli, ni da su bili od čuvene kuće Kuliša, izvući da li podržavaju ili ne proteste studenata u Srbiji.
Sve i da hoćemo, ne možemo zaboraviti kako je Dritan preko brata sarađivao sa Anom Brnabić i kako je zauzvrat Srbiji poklonio svu crnogorsku sakralnu imovinu. Ili, kako je samo prije dvije godine Mandić stajao tik uz vođu dok je proglašavao tada pobjedu na izborima, ili kako je sa njim zajedno cecao badnjak do stranačkih prostorija SNS-a.
Obraz ne peru sami: na svakim izborima nađe se dovoljno ruku da ga za njih operu i zaokruže. Tako ono što je moralo biti razlog za prezir postane preporuka za novi mandat
Neka ga ođe, valjaće neđe i podatak da Demokrate nisu jedno slovo napisale protekle dvije godine otkada traju studentski protesti, da nisu ni zucnule kada je pala nadstrešnica u Novom Sadu koja je pobila petnaestak građana, a u neđelju veče, odmah nakon što je Vučić priznao poraz (ko ne vjeruje neka provjeri vrijeme objava), Bečić i Koprivica čestitali su studentima na pobjedi. Vučić je proglasio poraz oko 21.30 h, a njih dvojica su saznali da su cijelo vrijeme bili uz studente već u 22.40 h. Zaista za svaku pohvalu je ta količina gipkosti u tijelu, svaka balerina bi im pozavidjela na tome.
Bila je ovo nekada čojska zemlja, koja se dičila time ko je u svojem činjenju bio pošteniji i pravičniji. I bilo je čojstvo puno drugačije od hrabrosti. Sa hrabrošću se čovjek ili rađao ili nije, teško ju je mogao kasnije steći. A čojstvo se učilo, utkivalo generacijama u nove naraštaje, njivilo i dizalo na pijedestal mjere moranja, načina ponašanja, kodeksa života. Sve ostalo je jednostavno bilo prezreno. Na takvima se ni ruke nisu prljale, a ni oružje brukalo.
Prezir i odvratnost, društvena sankcija i ekskomuniciranje iz zajednice bili su mjere za takve. Takvi se nisu ni ženili ni kućili jer im niko nije želio dati šćer, zajednica se trudila da ih satre kao kakvu bolest ili anomaliju.
Tokom dinastije Petrovića, a posebno tokom vladavine knjaza Nikole, u Crnoj Gori se posebno sudilo „ovakvima“. Neđe pomeđu dva vijeka, na jednom od crnogorskih katuna, dvojica mladih čobana nagovaraju trećeg da preskoče u susjedni buljuk i ukradu jagnje koje bi kasnije skuvali i pojeli. No, treći se ne da, kaže sramota je i neće da učestvuje u toj krađi. Ova dvojica to učinješe sami i kada sve oposliše, pozvaše ovoga trećeg da ruča skupa sa njima, što on i uradi.
Nedugo zatim uhvatiše ih i predaše plemenskom kapetanu da im sudi. Poče da ih propituje kako je bilo i oni govore sve po redu. Kada dođe do ovoga trećeg čobana, upita ga:
– Znači, nisi htio da kradeš sa njima dvojicom?
– Nisam.
– Ali si ipak pristao da sa njima ručaš od kradenoga?
– Jesam, kapetane, ali samo supe. Nisam htio da jedem meso jer je bilo kradeno.
Ubrzo stiže i presuda. Kapetan kazni ovu dvojicu jednakom novčanom globom, dok onoga trećeg kazni duplo.
– Zašto mene duplo, kapetane, kada sam ja samo supe srkao?
– Zato jer bi śutra svoje drugove tako izdao na jatagan kao što si danas na vagan. Ovo ti je za nauk.
Nije, dakle, problem što su napustili Vučića, nego što bi sada da nas ubijede da nikada nijesu ni śeđeli za njegovom trpezom. Godinama su se gostili, a danas bi da im povjerujemo da su samo supe srkali. I još da im čestitamo što su navrijeme promijenili kazan.
Danas je, izgleda, postao nacionalni sport ko će prije i ko će glasnije sebi dati etiketu poltrona, političkog ništavila, denuncijanta, politikanta i lažova. Nikakvog više tu nema ni stida ni obraza da ono što su do juče, bukvalno do juče, zborili – danas više ne važi. Jer politički i lično više nije korisno.
Nekada su se makar ukrivali, pa pokušavali nemušto da objasne zbog čega su na glavu metnuli drugu kapu. Danas čak ni to. Više ni u čemu sramote nema, dok je zadnjim leđima toplo i udobno, sve se može progutati. Trpi obraz i što papir ne može.
Ali taj obraz ne peru sami: na svakim izborima nađe se dovoljno ruku da ga za njih operu i zaokruže. Tako ono što je moralo biti razlog za prezir postane preporuka za novi mandat.
A vi koji ćete sjutra za te i takve lidere i partije glasati, puno ste gori od njih. Vi ste oni kojima će masa u jednom trenutku tražiti da vratite konju glavu. A ovi koje niste prezreli će svoju sudbinu naći neđe daleko, i biće im sigurno smiješno kada vide da, umjesto njih, druge jašu – iako ste vi samo supe srkali.
