Trinaest dana će proći kako bivši specijalni tužilac u pritvorskoj ćeliji štrajkuje glađu, odbijajući pritom i obaveznu medicinsku pomoć.
Čovjek koji je do nedavno slovio za apsolutnu zvijezdu pravnog sistema danas broji posljednje dane, kako kaže "svezan kao pas", stavljajući ispred svog života pitanje lične časti.
74
Nema sumnje, u pitanju je gest koji dokazuje najviše moralne standarde, poput onih na koje danas gledamo kao na mitske, davno prošle, i romantizovane u istorijskom domaštavanju naše prošlosti i našeg identiteta.
Niko od javnosti, ni stručne ni laičke, ne može znati je li Katnić kriv za ono zbog čega je odveden u Spuž. Možemo samo da primjećujemo očigledan rukopis jednog centra moći ka konkretnom cilju - likvidiranju Crne Gore kao države.
Ono što možemo znati, i što zna cijela Crna Gora, jeste da uživo gledamo rađanje jednog nacionalnog martira. Ukoliko se desi najgore sa njim će zauvijek i nestati ona klasična stara Crna Gora, sa svojim tvrdim kodeksima na koje se svakodnevno pozivamo i koje slavimo kao ultimativne vrijednosti.
Ovo prljavo vrijeme donijelo je i to da, u borbi bez rukavica, vidimo svačije lice onakvim kakvo je. Ako Milivoje Katnić u zatvorskoj ćeliji umre znaćemo da je to bio i njihov cilj.
Ako je neko u istražnom postupku, država je dužna da postupa na human i čovječan način. Sve ostalo je pitanje odmazde!
Ukoliko se zaista i dogodi takav scenario, a okolnost da čovjeku život visi o koncu mi daje povod da sagledavam i tu opciju, moja dilema leži u tome kako ćemo kao građani reagovati?
Hoćemo li i dalje, iz svojih Ikea kutija sa dritanovskim kokicama i telećim pogledima, našu realnost gledati kao tuđu telenovelu ili će u nama proraditi zera onoga sa čim Katnić grandiozno napušta ovaj život? Prkos. Obraz. Kapric. Čast. Samopoštovanje. Dostojanstvo. Baš kao i Ljubo Čupić.
Nije Đukanović, kao višedecenijski državnik, olako izustio rečenice koje nisu tipične za njegov izražajni stil. Svodeći cijelu situaciju na teren osvete, on je građanima bukvalno naslikao stepen trenutne krize ovog našeg društva. Ovdje je stvar oko BITI ili NE BITI!
Ako je neko u istražnom postupku država je dužna da postupa na human i čovječan način. Sve ostalo je pitanje odmazde!
Nismo ustali kad su politički projekat spakovali kao "odbranu svetinja". Nismo ustali kad su nam iz države oteli grobove i hramove. Nismo ustali ni kad su ideologiju svetosavlja našoj djeci nametnuli kao estetsko etički paket vaspitanja!
Ovo prljavo vrijeme donijelo je i to da, u borbi bez rukavica, vidimo svačije lice onakvim kakvo je
Ni onda kada smo u svojim sredinama postali građani drugog reda, jer smo odbili da "evoluiramo" u amorfna politička bića bez ijednog stava! Nećemo ustati ni sad kada love kao pse sve one koji su služili državi u najdelikatnijim zadacima!
Da li smo kao društvo toliko mračni i pervertirani da nas jedino smrt inspiriše na reakciju!? Da li se krtvotok našeg građanskog dejstva pokreće tek na crne korotničke marame naših majki, kćeri i sestara?
Ako je kult smrti u našoj podsvijesti jedini snažan spiritus movens, onda je u nama nešto zauvijek izgubljeno. Makar za perspektivu prosvijećenog naroda, u kome se građanin za reakciju "pali" na najmanju nepravdu, umjesto na tribalističku opsesiju žrtvoprinošenijem.
Jesmo li i dalje oni plemenski ljudi čija krv zna samo da proključa ili da umre?
