Postoji riječ koju je savremeni politički jezik gotovo protjerao jer je preteška, previše konačna i neprijatno precizna. Izdaja! Crnogorska istorija je dobro poznavala tu riječ.
Gotovo svaki put kada je Lovćen padao, nije padao samo pred snagom neprijatelja. Pad je tražio pomoć iznutra. Nekoga ko će otvoriti vrata, pokazati prolaz, prekršiti riječ, napustiti drugove onda kada je najpotrebniji. Bez toga je Crnu Goru bilo đavolski teško pobijediti.
15Zato je ovdje nastao gotovo opsesivan kult zakletve. Zakletva nije bila folklor, nego posljednja brana protiv izdaje. Pred velike istorijske obračune nije bilo dovoljno prebrojati puške. Moralo se znati ko će ostati kada postane teško.
Poslije Martinića, a pred Kruse, Stega je tu ideju pretvorila u politički zavjet: drug drugu, pleme plemenu, nahija nahiji. Ne izdati. Ne ostaviti. Ne pobjeći. I onda su se događala čuda. Mala zajednica pobjeđivala je vojsku moćnog carstva, jer je u presudnom času bila veća od prostog zbira svojih ljudi.
Danas nema Mahmut-paše pred Krusima. Postoji poslanička klupa. I treba samo doći. Doći i glasati. Zato će glasanje o smjeni Andrije Mandića biti mnogo više od glasanja o jednom čovjeku. Biće test jedne političke generacije pred pitanjem od kojeg se ne može pobjeći ni saopštenjem, ni evropskom frazom, ni partijskom akrobatikom. A pogotovo ne nedolaskom.
Mandić je izrazio saučešće povodom smrti Ratka Mladića, pravosnažno osuđenog za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine. Evropska unija je bila jasna: glorifikaciji ratnih zločinaca i relativizaciji njihovih zločina nema mjesta u evropskom sistemu vrijednosti.
I sada zamislite politički profil čovjeka kojem neko naredi da se na takvom glasanju jednostavno ne pojavi. Ne traži se od njega da ide na Kruse. Niti mu se traži da stane pred topove. Ne traži se čak ni naročita hrabrost. Traži se da dođe na posao, sjedne u poslaničku klupu i pritisne dugme. A on neće doći. Nije protiv. Nije za. Nema ga.
Postoji li preciznija slika političkog kukavičluka? Jer glas protiv smjene makar je stav. Pogrešan ili ispravan, njegov nosilac ima dovoljno kičme da ga potpiše svojim imenom. Ali prazna stolica? Prazna stolica je pokušaj da se izdaja izvrši bez otisaka prstiju.
Da se nešto podrži tako što mu se navodno nije pružila podrška. Da se nekome pomogne tako što se, eto, slučajno nijesi našao u sali. Da se pobjegne od odgovornosti, a zadrže privilegije koje je upravo ta odgovornost donijela. To je izdaja u rukavicama!
Izdaja bez dramatičnog čina. Bez otvorenih vrata tvrđave. Bez glasnika koji noću prelazi neprijatelju. Samo jedna prazna stolica. I upravo zato je toliko savršena za naše vrijeme.
Jer danas se izdaja više ne pojavljuje sa zastavom protivnika. Dolazi umotana u celofan evropskih fraza. Govori o Briselu, reformama, evropskom putu i "našoj evropskoj budućnosti", a kada evropske vrijednosti prestanu biti saopštenje i postanu konkretan politički izbor, nestane iz sale.
Tu se završava predstava i tu pada celofan. Ne izdaje se danas Crna Gora tako što se neprijatelju pokaže staza prema Cetinju. Može se izdati i ono što je možda najveća civilizacijska prilika koju je ova zemlja dobila u svojoj dugoj istoriji: mogućnost da konačno pripada evropskom političkom i vrijednosnom prostoru.
Zato će ovo glasanje, kakav god mu bio konačni rezultat, imati veliku vrijednost. Demaskiraće. Pokazaće ko ima stav, a ko samo funkciju. Ko ima političko ime, a ko partijsku naredbu. Ko je poslanik, a ko statista i tuđa metla i lopata. Ko je spreman da javno snosi posljedice svog izbora, a ko će pokušati da svoju odluku sakrije u praznoj stolici.
I zato treba dobro zapamtiti prazne stolice. Jer društvo može preživjeti lošu vlast. Može preživjeti pogrešnu odluku. Može preživjeti poraz, nepravdu, pa čak i godine političkog lutanja. Ali teško može postati ozbiljna zajednica ako kukavičluk počne nazivati taktikom, bježanje odgovornošću, a izdaju političkom mudrošću.
Izdaja, naime, nije samo ono što učiniš protiv svoje zemlje. Izdaja je i trenutak u kojem znaš šta si obećao, znaš iza čega tvrdiš da stojiš, znaš da je došao čas da to potvrdiš, a onda se skloniš i ostaviš drugima da plate cijenu tvog odsustva.
Naši preci su to razumjeli bolje nego mi. Zato su pred iskušenjem prvo vezivali sebe riječju. Znali su da se snaga neprijatelja ne može uvijek kontrolisati, ali se može kontrolisati nešto drugo: hoćeš li izdati čovjeka pored sebe kada postane teško.
Nama danas ne treba zakletva nad krstom i Jevanđeljem. Ne treba nam ni nova Stega. Treba nam samo dovoljno moralnog pamćenja da izdaju ponovo naučimo zvati izdajom.
Jer političke razlike se mogu prevazići. Pogrešne procjene mogu se oprostiti. Porazi se mogu preživjeti. Protivnici se mogu pomiriti. Ljudi se mogu promijeniti. Ali izdaja ostavlja nešto mnogo gore od političkog poraza. Ostavlja saznanje da se na nekoga, kada dođe presudni čas, ne može računati.
A zajednica počinje da umire upravo onda kada izdajnik više ne mora da se stidi izdaje, nego se od onoga koga je izdao očekuje da je zaboravi.
Zato će poslije ovog glasanja biti manje važno ko će šta saopštiti. Saopštenja se zaboravljaju. Izgovori se potroše. Partijske kombinacije nestanu. Funkcije prođu. Ostane samo odgovor na najstarije crnogorsko pitanje - gdje si bio kada je trebalo da budeš tu?
I tu više nema ni Brisela, ni partije, ni lidera iza kojeg se može sakriti. Tu ostaju čovjek, njegova riječ i njegova prazna stolica.
Stega je prije više od dva vijeka tražila jedno: da se ne izda. Dvije stotine godina kasnije, izgleda da još učimo zašto je ta zakletva bila potrebna.
Jer neprijatelj koji stoji naspram tebe može te pobijediti. Ali samo onaj koji je stajao uz tebe može te izdati. I zato poraz boli, a izdaja se pamti. I zapamtimo jednom za vazda - ko jednom izda, izdaće i opet!
