Crna Gora je 1918. godine imala skupštinu koja je odlučila da je državi najbolje bez sopstvene države. Potplaćeni, otrovani, zaglupljeni glasali su da je nema, onima drugima nije ni omogućeno da uđu u salu. To je bila tadašnja demokratija autokratije i izdajnika.
Danas imamo skupštinsku većinu koja je odlučila da je demokratiji najbolje bez rasprave i glasanja. U hodniku sa demokratijom.
91Istorija se, naravno, ne ponavlja doslovno. Podgorička skupština je donijela odluke kojima je Crna Gora izgubila državnost. Ova današnja nije uspjela ni da počne. Ali sličnost je u spremnosti da se, kad dođe presudan trenutak, obraz države spusti pod noge, sakrije se lice i objasni narodu da je to učinjeno za njegovo dobro.
Na dnevnom redu bilo je razrješenje Andrije Mandića. Povod je njegovo saučešće povodom smrti Ratka Mladića, čovjeka pravosnažno osuđenog za genocid u Srebrenici i druge ratne zločine. Čovjeka koji je lično snimao kako naređuje ubijanje djece i žena. To je trebalo da bude trenutak u kojem će se poslanici izjasniti šta za njih znači da upravo Mandić predstavlja Skupštinu Crne Gore. Umjesto toga dobili smo parlamentarni čas skrivanja: bez kvoruma, bez prenosa, bez novinara u sali i, na kraju, bez odgovora. Obraz je ostao po skupštinskim hodnicima.
Mandić je tako ostao predsjednik Skupštine. Valja mu priznati političko umijeće. Nije lako zakazati sjednicu o sopstvenoj smjeni, a zatim učiniti sve da se na njoj ništa ne odluči. To je otprilike kao da izazovete nekoga na dvoboj, zaključate vrata i ujutro objavite da ste pobijedili jer se protivnik nije pojavio. Hrabro zaista. Hrabro poput Mladićevih vojnika koji su pucali u nenaoružane civile.
Neko će reći da se o Mladiću u četvrtak nije ni glasalo. Upravo je u tome poenta. Kada odbijete da se izjasnite o predsjedniku parlamenta zbog njegovog odnosa prema pravosnažno osuđenom ratnom zločincu, vaše ćutanje postaje politički odgovor. Nije svaki poslanik koji nije ušao u salu lično poklonik Mladića. Ali svi koji su izbjegli raspravu omogućili su da Mandić ostane na čelu parlamenta, bez suočavanja s pitanjem zbog kojeg je sjednica zakazana.
Najveći dio tog odgovora ispisao je PES. Na bilbordima Evropa, u Skupštini zaštita Mandića od evropski neprijatnog pitanja. Na konferencijama budućnost, pred salom povlačenje.
Kad treba pričati o platama i penzijama, Milojko Spajić i njegovi poslanici znaju da pronađu svaki mikrofon u zemlji. Kad treba pokazati gdje stoje u odnosu na Mandića i Mladića, odjednom niko ne zna gdje je ulaz u salu. Sakrivaju se po hodnicima. Nadam se da im je makar šef poslaničkog kluba obezbijedio dušeke da imaju đe da legnu dok sve ne prođe. Ne bi od viška bila ni neka dekica da bači preko glave i pokrije obraz.
Očigledno da Spajić nije vjerovao ni sopstvenim poslanicima da će, ako dođe do glasanja, svi poslušati dogovor. No, prizor poslaničkih klupa bez većine koja se zaklinje u Evropu govori dovoljno. Ako je za opstanak koalicije potrebno spriječiti poslanike da rade svoj posao, onda problem nijesu samo koalicioni odnosi. Problem je što se građanima prodaje demokratija kojoj se, za svaki slučaj, oduzima kvorum. Ili im je dovoljno reći daću vam veće plate pa koga briga za demokratiju, čast i poštenje.
A posebno mjesto u ovoj istorijskoj rekonstrukciji sakrivavanja od odgovornosti, zaslužio je Nikola Camaj. Potpredsjednik Skupštine najavio je da će biti tu kada se bude odlučivalo o Mandićevoj smjeni. I bio je tu - u holu. Politička hodnikuša. Njegova riječ je, dakle, stigla u parlament, ali nije uspjela da uđe u salu. Bila je aperisana.
A nije bila aperisana kada su Mandićevi poklonici i istomišljenici mutinih godina krenuli sa oružjem na njegove Tuzi tokom omraženog DPS režima. Tada mu nije smetalo što ih je crnogorska, DPS policija, spriječila da, podučeni stopama svog političkog oca Mladića i Karadžića krenu da prave novu Srebrenicu u Malesiji. No, sjećanje je đavolja rabota, brzo se zamuti i zaboravi, a fotelja potpredsjednika Skupštine zaklanja taj vidik u prošlost. Ali bilo mu je loše tokom tih trideset godina, toliko loše da mu u CV ne mogu stati sva namještenja. Od proklete fotelje se ni to ne vidi danas.
Čovjek može zakasniti. Može promijeniti mišljenje. Može čak i javno reći da neće glasati kako je ranije najavio. Za sve to potrebna je izvjesna količina hrabrosti. Ostati pred vratima i poslije objašnjavati da ste bili u zgradi sasvim je druga disciplina. Camaj je pokazao da između „biću tu” i „biću tamo gdje se broje poslanici” može stati čitava politička karijera. Ili ne može stati ništa jer istorija ne pamti takve.
Zato poređenje s 1918. nije tvrdnja da je Crna Gora danas ponovo izgubila državnost. Ona ima svoje institucije, građane koji se protive ovome i poslanike koji su ušli u salu. Ali institucija koja ne dopušta javnu raspravu o odgovornosti svog predsjednika teško može tražiti da joj vjerujemo na riječ. Demokratija se ne završava jednim propalim zasijedanjem, počinje da se gasi svaki put kada vlast spriječi pitanje zato što se plaši odgovora.
I sada je na potezu Evropska unija. Ne da presuđuje umjesto crnogorskih građana, nego da odluči hoće li u procesu pristupanja gledati samo zatvorena poglavlja ili i zatvorena vrata skupštinske sale. Kakvu to Crnu Goru prima u članstvo ako se njen evropski put gradi glasovima onih koji neće da se izjasne o Mladiću, političkim osloncem vojvode Mandića i društvom u kojem se još nalazi mjesta za veličanje Pavla Đurišića?
Evropa ima pravo da traži reforme pravosuđa i uredne zakone. Ali ako joj promakne parlament u kojem je lakše skloniti poslanike nego otvoriti raspravu o genocidu, onda će jednoga dana morati da objasni kako joj je sve bilo spremno za prijem - osim vrijednosti zbog kojih Unija tvrdi da postoji.
Podgorička skupština iz 1918. ostavila nam je pitanje kako se država može odreći sebe. Ova današnja ostavlja još mučnije: koliko puta njeni predstavnici mogu pobjeći od sopstvene savjesti prije nego što i građani odustanu od njih?
Kada je njemački Rajhstag 1933. godine glasao da Hitlerovoj vladi preda sopstvenu moć, onoj istoj koja će pobiti milone nedužnih Jevreja, Roma, Slovena i drugih, a koja će odlikovati Pavla Đurišića za doprinos „njihovoj stvari”, Oto Vels je ustao i rekao: „Slobodu i život možete nam oduzeti, ali čast ne.”
Naši poslanici nijesu morali da rizikuju ni slobodu ni život. Trebalo je samo da uđu u salu. I pokazalo se da je i to prevelika cijena za njihovu čast.
Mandić je sačuvao fotelju. PES je sačuvao koaliciju. Camaj je sačuvao mjesto u hodniku istorije. A Crna Gora je opet ostala da čeka da neko, konačno, otvori vrata, ili da nam ih konačno zatvori, jer ovakvi nismo prispjeli niđe do u neki hodnik u Briselu.
