Međunarodni dan pasa vodiča obilježava se svake godine, u čitavom svijetu, posljednje srijede u aprilu. Inicijativa je potekla od Međunarodne federacije pasa vodiča, 26. aprila 1989, kada je pomenuta federacija zvanično osnovana.
Skupština Crne Gore usvojila je Zakon o kretanju osoba s invaliditetom uz pomoć pasa pomagača, davne 2009. godine, ali finansijska podrška za nabavku pasa nikada nije obezbijeđena.
Obuka za pse vodiče realizuje se u centru Silver iz Zagreba, u saradnji sa Udruženjem mladih sa hendikepom Crne Gore, a sredstva za nabavku pasa, umjesto iz državne kase, prikupljaju se posredstvom donacija. Iako se o nemjerljivom značaju ove usluge za samostalno kretanje osoba s invaliditetom ukazuje godinama, ne samo na ovaj datum, država po pitanju njene afirmacije ne čini ništa.
U Crnoj Gori su donedavno bila aktivna tri psa vodiča, od kojih je sada nažalost aktivan samo jedan. Zainteresovanih korisnika ima, ali je država i dalje inertna i indolentna.
O ličnim iskustvima, nespremnosti države da donacije zamijeni budžetskim sredstvima, ali i važnosti ove teme u kontekstu poštovanja ljudskih prava, sastavnog dijela ključnih poglavlja EU reformske agende, za Portal Analitika govori Andrija Samardžić, dugogodišnji korisnik pasa vodiča, pravnik i predsjednik Saveza slijepih Crne Gore.
Za 17 godina država nije obezbijedila sistemsko finansiranje ovog vida asistencije
Sagovornik Analitike napominje da je danas posljednja srijeda u aprilu te da to, između ostalog, znači da je danas Svjetski dan pasa vodiča.
„Prvi pas vodič je u Crnu Goru stigao 2008. godine, kada je i usvojen Zakon o kretanju lica sa invaliditetom uz pomoć psa pomagača“, podsjeća Samardžić.
Kako ističe, od tada pa do danas naša zemlja je dio svjetske mape ovih četvoronožnih asistenata pa zato, naglašava, ovaj dan sa ponosom obilježavamo i mi.
„Pas vodič je jedan od najkomfornijih načina samostalnog kretanja osoba oštećenog vida, ali je država Crna Gora za ovih gotovo 17 godina od usvajanja pomenutog zakona uradila skoro pa ništa kako bi se zaista obezbijedilo sistemsko finansiranje ovog vida asistencije u samostalnom kretanju“, ukazuje Samardžić.
Svega četiri osobe koristile pomoć psa vodiča
Do danas su, pojašnjava sagovornik Analitike, svega četiri osobe koristile pomoć psa vodiča, dok je od njih samo jedna nakon što je prvi pas penzionisan dobila i drugog četvoronožnog prijatelja i asistenta.
„Samo dvoje korisnika kolica su koristili pomoć rehabilitacijskog psa“, ističe Samardžić.
U Crnoj gori, podsjeća naš sagovornik, nabavku i školovanje ovih pasa sprovodi Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore, prikupljajući donacije dok, kako podvlači, država uglavnom miruje i povremeno donira, i to uglavnom kroz odobravanje projekata, na koje se prijavljuje Udruženje.
Nakon gubitka dva psa čeka i trećeg
Samardžić je korisnik psa vodiča od jula 2010. godine.
„Moj prvi pas Jan, divni, crni fletcoat retriver nas je napustio 2018. godine“, priča Samardžić.
Drugi pas Lover je, kako kaže, u njegov život ušao 2020. godine.
„U osvit epidemije koja nas je sve promijenila i na većinu ostavila barem neku, jedva primjetnu posljedicu“, ukazuje Samardžić.
Lover ga je, pojašnjava sagovornik Analitike, nesretnim slučajem zauvijek napustio otprilike i kada je Covid epidemija počela da jenjava, 2021. godine.
„Da, ja sam onaj jedini korisnik psa vodiča, koji se nakon što je prebolio odlazak jednog psa, prijavio za novog. Ja sam onaj kojemu je jedini odgovor na eventualnu skepsu o efikasnosti asistencije koju ovi psi pružaju činjenica da sam htio da nastavim da pružam povjerenje psu i dalje, i nakon što je jedan pas već odradio svoj radni vijek“, naglašava Samardžić.
I ne samo to, naš sagovornik ističe da već čeka i trećeg psa za kojeg se, kako kaže, nada da će biti obučen uskoro.
Uz psa vodiča imamo stalnu podršku
Samardžić objašnjava da pas vodič asistira na način što osobu oštećenog vida vodi pravolinijski, sve dok korisnik ne zatraži da pas pronađe neko skretanje, zebru, stepenice, vrata i slično.
„Dakle, pas na tom putu zaobilazi sve prepreke, koje bi osoba u slučaju da se kreće uz pomoć bijelog štapa morala dodirnuti štapom, i pipajući istim pronaći ispravni i željeni pravac“, ističe Samardžić.
No, kako ukazuje, nije to jedini benefit korištenja ove asistencije.
„Imajući psa vodilča, mi imamo stalnu podršku. Pas je naime živo biće koje vidi. Psi imaju osjećanja, a krasi ih odanost, koja se ne može mjeriti sa ničijom odanošću i što je najvažnije od svega, psi nemaju interes. Oni osobama oštećenog vida među ostalim postaju most u neverbalnoj komunikaciji za koju bi inače bili uskraćeni“, podvlači Samardžić.
Građanske slobode nedostižan i skup ideal
Kako napominje sagovornik Analitike, ako se neko pita gdje je u svemu tome Vlada i njene institucije, odgovor će biti da miruje.
„Naša zemlja biće ima tu nesreću da kada se obaveže, usvajajući određeni pravni akt kojim se svrstava u red naprednih zemalja tu obavezu ne poštuje. Na taj način i u ovoj oblasti pokazujemo našu kolebljivost u tome da li želimo biti dio naprednog zapadnog svijeta, i da li želimo baštiniti vrijednosti koje nam nalaže koncept ljudskih prava, ili želimo sve građane koji jesu podložni diskriminaciji držati u stanju potrebe“, poručuje Samardžić.
Ako kretanje uz pomoć psa vodiča jeste jedan od najdostojanstvenijih načina kretanja osoba oštećenog vida, i ako su predstavnici odanizacija osoba s invaliditetom u više navrata zahtijevali da se i pitanje sistemskog finansiranja pasa vodiča riješi, što nije slučaj sa postojećim zakonskim rješenjem sagovornik Analitike pita se gdje se to naša zemlja pokolebala.
„Mislio sam godinama da je odgovor na ovo pitanje veoma kompleksan i da ga je zapravo teško i dati. No, stvari su posve jednostavne“, ističe Samardžić.
Mi, kako ukazuje, imamo problem da su stereotipi i predrasude u našem društvu zapravo toliko jaki da oni i dalje zauzimaju mjesto, kako naglašava, kakvoga poganog kulta, dok su građanske slobode, često nedostižan, a za donosioce odluka i skup ideal.
„U našem društvu individualnost i drugost nailaze na tihi prezir i osudu. Oni koji su poput osoba sa invaliditetom drugačiji, jer u suštini i nijesu birali sopstveni invaliditet, dobijaju sažaljenje kao setisfakciju, iako svi znamo da takva rđava satisfakcija degradira naše dostojanstvo, te na koncu i ličnost. A servisi podrške, među kojima je recimo i pas vodič, ljudima omogućavaju samostalnost, uz šta neminovno dobijaju i dostojanstvo, koje im po rođenju i pripada“, podvlači Samardžić.
Nespremnost na društvo jednakosti
Donosiocima odluka, kako ističe, zapravo nije problem previsoka cijena pasa vodiča.
„Ne smeta im ni prisustvo pasa u prostorijama institucija. Oni naprosto nijesu spremni na društvo jednakosti, gdje neće biti potrebe da sažaljevamo bilo koga, jer se svak osjeća dovoljno ispunjenim i srećnim. Takva nespremnost i ego donosilaca odluka krivi su što se država već 17 godina nije pomjerilai što i ovu posljednju srijedu u aprilu dočekujemo sa istim pitanjem. Da li se plašite pasa ili pak uspješnih pojedinaca sa invaliditetom“, zaključuje Samardžić.
Tekst je kreiran uz pomoć sredstava za pluralizam medija Ministarstva kulture i medija dodijeljenjih Portalu Analitika za teme po projektu.
