Multietnička demokratija nalazi se pod baražnom vatrom. Taj ključni, vitalni koncept koji Crnu Goru održava u životu, ujedno njen najvredniji temelj, s pravom je meta, ne samo od 2020, već od intenziviranja ambicija Crne Gore da se integriše u NATO. Jasno je da bi rušenjem tog koncepta, zajedno sa skretanjem spoljnopolitičkog usmjerenja Crne Gore, prestala i potreba za njom i njenim sadašnjim postojanjem.
Teško je ulaziti u motive, percepcije i ambicije onih koji to rade. Odnosno, da li postoji svijest o tome šta izjava poslanice Kenane Strujić-Hrbić o „matičnoj državi Bošnjaka“ znači za vitalnost multietničke demokratije i života u Crnoj Gori.
114Bespotrebno je trošiti prostor i energiju na isticanje brojnih primjera kako je i šta još od vremena knjaza, zatim i kralja Nikole, rađeno na integraciji i osnaživanju međunacionalnog sklada, koji je preživio i najteža vremena devedesetih, pokušaje etnofederalizacije i izgradnje etničkih feuda, čiji su nosioci, naravno, bili velikosrpski nacionalisti. Ali, kako vidimo, u tome danas ne zaostaju ni predstavnici drugih etničkih grupa.
Sve je to ne previše inteligentan plan da se pretvaranjem Crne Gore u Bosnu, državu konstitutivnih naroda – zlokobna sintagma koja se često čuje iz usta pojedinih parlamentarnih predstavnika, naročito iz redova Demokratskog fronta i srodnih struktura – dobije svoj, naizgled naivni oblik i kroz djelovanje političkih aktera koji bi morali biti svjesni težine takvih poruka.
Iako se nakon takvih izleta nacionalizma, doduše niskokaloričnog i, kako se pokušava predstaviti, proceduralnog, često uputi korigovana ili ublažena izjava, ona ostavlja gorak ukus. Ne treba zaboraviti i ranije primjere sličnih izleta u nacionalizam, poput famozne posjete čečenskom lideru Kadirovu. Suština problema nije samo u formulaciji, već u obrascu razmišljanja koji stoji iza nje.
Dakle, više ne govorimo samo o velikosrpskom nacionalizmu, nego se njemu kroz ove izlete pridružuju i predstavnici bošnjačke političke scene. To otvara potrebu za dvije suštinske debate.
Prva je pitanje nacionalne konstitucije Crnogoraca. Druga je pitanje državne konstitucije svih koji žive u Crnoj Gori. Da li je to takozvani ustavni patriotizam ili neka nova formula, teško je reći, posebno u ambijentu povišenih strasti i malicioznog instrumementalizovanja te teme.
Međutim, jedan od ključnih problema, koji bi, kada bi postojala politička volja, mogao biti riješen u kratkom roku, jeste reforma izbornog zakonodavstva. Upravo bi ta reforma suštinski razbila monopol nacionalnih partija u građanskoj državi.
Dakle, formula koja je sada na djelu pokazala se kao ključna za generisanje podjela, odnosno etnofederalizacije političkog prostora. Afirmativna akcija, kako je sada operacionalizovana, pokazuje se kao oružje protiv multietničke Crne Gore. Umjesto da integriše, ona učvršćuje nacionalne blokove i proizvodi trajnu političku fragmentaciju. Stvara ambijent u kome izjave poput ove poslanice Strujić-Harbić postaju lukrativne.
Iluzorno je očekivati od sadašnje političke elite smislenu borbu protiv tog fenomena. Na koncu, oni su pioniri tih politika. Zadatak je crnogorske inteligencije da otvori debatu koja treba da ponudi odgovor na pitanje šta su nacionalni, a šta crnogorski identiteti u državnom smislu.
Inkluzivno, transnacionalno i vrijednosno utemeljeno.
