Ubjedljivo najgora nus pojava klerikalne revolucije u Crnoj Gori je taj novi društveni “bonton”: klečanje, rukoljublje, javno samoponiženje i ona jeziva, pandemijska metafizika zajedničke kašike.
Trideset prvi avgust 2020. je osvanuo, a nova politička elita, do juče navodno građanska, reformska, evropska i moderna, preko noći je popadala u trans. Neko na podove, neko pred mantije, neko pred kamere. U jednoj ruci Ustav, u drugoj tuđa desnica za ljubljenje. I tako je, bukvalno preko noći, instaliran jedan ogavni anticivilizacijski kič: moda crkvenog podaništva.
40Da se razumijemo: privatno, neka svako vjeruje u šta hoće, moli se kome hoće, ljubi šta hoće i kleči pred kim hoće. Sloboda savjesti je sveta stvar. Ali kada ministar, funkcioner, policajac, poslanik ili bilo koji državni službenik u ime države nastupi kao crkveni podanik? O, tada to više nije privatna pobožnost. Tada je to jasna politička poruka! Tada se grb naše države, a ne on, spušta na koljena.
A Crna Gora, makar ona koju pamtimo iz boljih predanja od ovih litijaških brošura, nikad nije bila zemlja rukoljuba. Crnogorci nijesu klečali. Nijesu ljubili ruke. Nijesu se savijali pred autoritetom samo zato što je autoritet obukao mantiju, uniformu ili skupo odijelo. Držalo se do sebe. Hodalo se uspravnog čela. Čovjek se mjerio kičmom, riječju i obrazom, a ne sposobnošću da se što elegantnije sagne pred moćnijim.
Poniznost se pokazivala pred onima koji su je zaslužili epskim primjerima hrabrosti, časti, znanja ili dobrote. A ne pred svakim ko je zauzeo simbolički prijesto i oko sebe okupio armiju političkih pretorijanca.
Zato je pitanje jednostavno: čime je to mitropolit Joanikije zaslužio da mu ministar unutrašnjih poslova, u uniformi ove države, u toku obavljanja javne funkcije ljubi ruku? Čime je zaslužio da se predstavnik svjetovne vlasti pred njim ponaša kao dvorski paž?
Ovo nije tekst protiv vjere. Naprotiv. Ovo je tekst protiv onih koji vjeru pretvaraju u dekoraciju karijere. Protiv onih koji Boga svode na protokol, hrišćanstvo na klijentelizam, a državu na predsoblje crkvene kancelarije
Je li možda nekom impresivnom duhovnošću? Ako jeste, kada smo je čuli? Kada je to u javnom prostoru izgovorio nešto nadahnuto, ljekovito, duboko, prosvjetiteljsko? Je li zaslužio mirotvorstvom? Teško. Prečesto smo sa te adrese dobijali više ratne mitologije nego jevanđelja, više ideološkog baruta nego hrišćanske blagosti. Je li zaslužio razumom u vrijeme opšte nevolje? Još teže, jer pamtimo i one dane kada se u jeku kovida vjera mjerila spremnošću da se liže ista kašika, kao da virus poštuje činove u crkvenoj hijerarhiji.
Ipak je o njegovim kapacitetima najslikovitije govorio njegov prethodnik Amfilohije.
I onda, u sezoni požara, prvi čovjek sistema koji treba da se bori protiv vatre kleči pred autoritetom koji bi, da se on pita, požare najradije gasio molebanima za kišu. Pa nama se crno nam piše!
Ali budimo pošteni: rukoljublje nije nastalo samo iz jednog duhovnog šunda. Ono je nastalo iz interesa. Iz straha. Iz karijernog refleksa. Iz one stare balkanske potrebe da se na vrijeme prepozna čizma, pa da joj se priđe prije drugih. Da se poljubi ruka koja postavlja, promoviše, štiti, blagosilja, preporučuje, ucjenjuje, oprašta i nagrađuje.
Jedan razlog je pseudo-vjerski. To je ona površna, infantilna pobožnost u kojoj bi se ruka ljubila i magarcu, samo da nosi pravu mantiju. Tu se horizont promišljanja Boga završava - na tekstilu. Mantija je metafizika, a brada je argument. I čim se pred očima pojavi crna odora, prestaje kritičko mišljenje i počinje refleks.
Drugi razlog je mnogo prizemniji: ta mantija je mnoge poput ministra, iz totalne irelevantnosti dovela do funkcije i ogromne moći. Dovela ih je za ruku do kabineta, automobila, rotacija, obezbjeđenja, mikrofona i mogućnosti da danas, pod parolom krstaških pohoda protiv kriminala, dijele lekcije čitavoj zemlji, hapse i siju strah. Zato se ruka ljubi. Ne zbog Boga, nego zbog puta kojim se stiglo do vlasti. Ako hoćete, pomalo i zbog odlazaka na Adu Bojanu po avgustovskim gužvama u pratnji kolone pod rotacijama.
I tu se zatvara krug naše male kontrarevolucije: što je politika praznija, to je ritual glasniji. Što je moral tanji, to je krst veći. Što je interes ogoljeniji, to je poniznost teatralnija.
Tako je nastao “rukoljub”: novo mitsko biće postavgustovske Crne Gore. Politički podanik sa evropskom kravatom. Sekularni službenik sa manastirskim refleksom. Čovjek koji pred građaninom glumi državu, a pred mantijom briše prašinu.
I ne, to NIKAD nije bio crnogorski običaj. To je uvoz mentaliteta koji nam se danas prodaje kao “tradicija”, iako je sa crnogorskim dostojanstvom u dubokoj svađi. Taj manir postoji u susjedstvu, gdje je političko pravoslavlje odavno postalo dvorski protokol, a ruka crkvenog velikodostojnika važnija od institucija. Ali Crna Gora nije vjekovima opstajala tako što je ljubila ruke. Opstajala je tako što ih je držala slobodne!
U tome i jeste tragedija. Nije problem samo što se odrasli ljudi brukaju. Neka se brukaju. Problem je što se taj prizor normalizuje. Što djeca rastu u ambijentu u kojem im se potura da je podaništvo vrlina, da je klečanje karakter, da je odricanje od sebe dokaz vjere. Generacije mladih se guraju nazad u primitivne kodove poslušnosti, straha i kolektivnog transa.
Vršnjaci moje kćerke, djeca od dvanaest i trinaest godina, ohrabrena od roditelja, sama i pješke odlaze na “hodočašće” pod Ostrog! Kad nam je postalo normalno da se djetinjstvo pretvara u ideološku procesiju?! I ako se neko sada pita “u čemu je problem”, neka slobodno prestane da čita. Neka napiše svoj standardni mrziteljski komentar. Neka još jednom objasni da je mrak svjetlost, da je pokornost sloboda, da je srednji vijek budućnost.
Sloboda savjesti je sveta stvar. Ali kada ministar, funkcioner, policajac, poslanik ili bilo koji državni službenik u ime države nastupi kao crkveni podanik? O, tada to više nije privatna pobožnost. Tada je to jasna politička poruka!
Jer problem je upravo u tome - ne postoji progresivni svijet izgrađen na kulturi podaništva. Nije se desila ta emancipacija koju su sproveli ljudi bez kičme. Nije se rodila sloboda iz klečanja pred nedodirljivima. Nije se građansko društvo izgradilo na ljubljenju ruku.
Svaki korak naprijed u istoriji napravili su ljudi koji su imali smjelosti da stoje uspravno. Ljudi koji su znali da poštuju, ali ne i da se ponižavaju. Ljudi koji su razumjeli razliku između vjere i služenja moći, između tradicije i političkog folklora, između duhovnosti i javnog lizanja vjerskih simbola.
Zato ovo nije tekst protiv vjere. Naprotiv. Ovo je tekst protiv onih koji vjeru pretvaraju u dekoraciju karijere. Protiv onih koji Boga svode na protokol, hrišćanstvo na klijentelizam, a državu na predsoblje crkvene kancelarije.
Neka Šaranović privatno kleči koliko god hoće. Neka ljubi ruke, pragove, ikone, zidove i sopstvene iluzije. To je njegova stvar. Ali ne sa uniformom ove države. Ne sa grbom Crne Gore. Ne u ime građana koji ga nijesu birali da pred bilo kim kleči, nego da stoji uspravno i radi svoj posao.
Kome nije jasno zašto je to crveni karton, tome se teško više može pomoći.
