Prošlost obiluje primjerima u kojima su pojedinci ili grupe u pokušaju da kreiraju bolju sliku stvarnosti pribjegavali njenoj estetizaciji, reinterpretaciji i idealizaciji. Priča o ruskom knezu Grigoriju Potemkinu koji je, kako bi zadivio caricu Katarinu II, nastojao da stvori lažnu sliku o razvijenosti i blagostanju Novorusije, prikazujući joj uređena naselja, zadovoljno stanovništvo i privid ekonomskog napretka, postala je metafora za stvaranje privida stvarnosti. Kreativni tumači stvarnosti nakon prvobitne greške najčešće naprave i drugu – vremenom počnu da vjeruju u laži koje su sami konstruisali.
Svaka pogrešna procjena i loša odluka prije ili kasnije dođu na naplatu. Politička propaganda i samoobmanjivanje mogu odložiti suočavanje s istinom, ali je ne mogu spriječiti
Metafora o Potemkinu i njegovoj imaginarnoj stvarnosti slikovito opisuje probleme u kojima su se šest godina nakon „oslobođenja“ Crne Gore našli „oslobodioci“. Godine i decenije kreiranja paralelne stvarnosti došle su na naplatu, pa se „oslobodioci“ posljednjih mjeseci, zatečeni procesima koji se razvijaju suprotno njihovim očekivanjima, moraju suočiti sa stvarnošću koju ne umiju da objasne. Formatirani i oblikovani na izmišljotinama koje su sami konstruisali, previdjeli su ključni detalj: šta god pomnožili s nulom, rezultat će biti isti – nula.
U politici, kao i u životu, nikada nije problem u drugima, već isključivo u nama i našim očekivanjima. Kreirajući paralelnu stvarnost u kojoj stotinu puta izgovorena laž postaje istina, tridesetoavgustovski „oslobodioci“ konačno su se suočili s posljedicama samoobmanjivanja. Zato im nikako nije jasno zašto ih Aleksandar Vučić tako bezobzirno napada, zašto im njegovi mediji mjere stepen izdajstva, a moralni policajci iz Ćacilenda drže lekcije o čojstvu.
Nikako da shvate odakle dolazi paternalistički stav Patrijaršije SPC prema Mitropoliji crnogorsko-primorskoj i kako to da neko u Beogradu odlučuje o crkvenim pitanjima Crne Gore. Ne mogu da razumiju zašto iza rešetaka nijesu predstavnici bivše vlasti, kada već decenijamanjima bliski mediji oblikuju narativ da su oni krivci za sve što ne valja u Crnoj Gori i da za ta nepočinstva postoje jasni i neoborivi „dokazi“.
Ne mogu da objasne biračima zašto nijesu ispunili nijedno obećanje i kako se u ovih šest godina nije promijenilo ništa osim veličine njihovih odijela, koja su im u međuvremenu pod „pritiskom“ privilegija postala tijesna.
Simplifikovan narativ o tome da je bivša vlast krivac za sve probleme omogućio je da se u njega učitavaju različita očekivanja pojedinaca, grupa i političkih partija. Populizam i neodgovornost nikome nijesu smetali dok su bili u opoziciji, ali je problem eskalirao kada su na vlasti počeli koristiti iste metode. Političkim partijama i njihovim predstavnicima odgovaralo je kreiranje crno-bijelog narativa u kojem je postavljena jasna linija između naših i njihovih, a u tome su imali otvorenu podršku dijela neodgovornih medija i pojedinaca s javne scene, koji su naivno vjerovali da će se sve riješiti promjenom vlasti.
Došlo je vrijeme suočavanja sa sopstvenim zabludama, a šest godina nakon „oslobođenja“ razmjere zabluda i fikcionalizovanih narativa su sve banalnije i vidljivije. Ispostavilo se da su teze o pomirenju, meritokratiji, profesionalizaciji i borbi protiv korupcije i organizovanog kriminala ostale tek političke parole, dok su obećanja o korjenitim promjenama zamijenili novi oblici partijskog zapošljavanja, političkog kadrovanja, institucionalne neefikasnosti i dubokih društvenih podjela. Zabluda da promjene uvijek donose nešto novo i bolje, još jednom je dekonstruisana na najsuroviji način.
Daleko od toga da takav ishod nije bio očekivan, jer svako ko je pod medijskim pritiskom povjerovao u paralelnu stvarnost koju su kreirali političari, „uvezeni“ i lokalni analitičari, sada je razočaran ili zbunjen. Neko ko je pod pritiskom propagande povjerovao da su svi koji su podržavali bivšu vlast pripadnici organizovanih kriminalnih grupa ne razumije šta se dešava. Takvi vjeruju da nepotizam, zloupotreba javnih resursa, nesposobnost i loši potezi prethodnih vlasti nikada nijesu bili predmet osude njihovih glasača.
Nejasno im je zašto iz Beograda ponovo dolaze optužbe o tome da Crna Gora vodi antisrpsku politiku, kada aktuelna vlast čini sve da se ne zamjeri vlastima u Beogradu.
Kako nekome ko svojim očima posmatra na koji način „oslobodioci“ po dubini i širini zapošljavaju svoje pristalice objasniti da je srpstvo u Crnoj Gori i dalje ugroženo i da niko ko je Srbin ne može biti ni predsjednik mjesne zajednice, što slikovito predstavljaju beogradski tabloidi?
Nejasno im je kako položaj srpskog naroda i dalje može biti nalik onome u nacističkoj NDH, kada se najveći broj ministara u Vladi izjašnjavaju kao Srbi. Kako nekome ko je povjerovao u konstruisanu priču o tajnom sporazumu Đukanović – Vučić objasniti da najznačajniji predstavnici vlasti u Beogradu svakodnevno ponavljaju da je Vučić imao stratešku ulogu u smjeni vlasti 2020. godine i političkoj promociji premijera Spajića.
Godine i decenije kreiranja paralelne stvarnosti došle su na naplatu, pa se „oslobodioci“ posljednjih mjeseci, zatečeni procesima koji se razvijaju suprotno njihovim očekivanjima, moraju suočiti sa stvarnošću koju ne umiju da objasne
Ništa manje zbunjeni i razočarani nijesu ni oni koji su se radovali potpisivanju Temeljnog ugovora sa SPC, a sada svjedoče kako se pred njihovim očima u paramparčad razbija nasljeđe Amfilohija Radovića u kojeg se svi kunu. Zaboravili su da objasne kako su vrh SPC i Patrijaršija u Beogradu napravili otklon od Amfilohijevog nasljeđa koje se simbolički nalazi ispisano na njegovoj grobnici.
Nema više ni Episkopskog savjeta, niti posebnog statusa Cetinjske mitropolije, titule arhiepiskopa, a po prvi put u istoriji čelni ljudi pravoslavne crkve u Crnoj Gori biraju se u Beogradu. Na njihovu žalost, problemi s kojima se suočavaju tek su uvod, jer je jasno da će se disciplinovanje „policentričnih Srba“ nastaviti kroz novu fazu kadriranja u okviru crkvene strukture i potpunog ukidanja svake vrste finansijske nezavisnosti.
Svaka pogrešna procjena i loša odluka prije ili kasnije dođu na naplatu. Politička propaganda i samoobmanjivanje mogu odložiti suočavanje s istinom, ali je ne mogu spriječiti. Šest godina nakon „oslobođenja“ čini se da je došlo vrijeme da se plati ceh samoobmane i suočavanja s vlastitim zabludama. Vrijeme u kojem će nosioci političkih procesa razumjeti da problem Crne Gore s Beogradom nije personalni, već sistemski.
Sličan obrazac je i sa statusom pravoslavne crkve u Crnoj Gori koja već sada na svojoj koži osjeća „toplinu i ljubav“ Patrijaršije iz Beograda. Trenutak suočavanja s realnošću očigledno je sve bliži, a tome nas mogu učiti i primjeri iz crnogorske prošlosti, koji po ko zna koji put potvrđuju da kao društvo nijesmo spremni da učimo iz sopstvenog iskustva.
Zablude i obrasci obmane ponavljaju se iz generacije u generaciju, jer su slična razočarenja već viđena nakon Berlinskog kongresa, Balkanskih ratova ili aneksije Crne Gore 1918. godine. Slično je i iskustvo iz AB revolucije, ali i referenduma 2006. godine. Ako iz prošlosti treba nešto da naučimo, važno je da ne zaboravimo da se od sopstvenih zabluda i samoobmana može bježati neko vrijeme, ali će računi pogrešnih izbora prije ili kasnije doći na naplatu.
