Postoje događaji koji mijenjaju pogled na svijet, toliko snažni da u odnosu na njih mjerimo vrijeme. Na današnji dan prije četiri godine Medovina je postala jedan od njih.
Mediji su povodom ubistava prenosili jeziva svjedočanstva, koja su se uveliko ticala reakcije policije.
U prvim saopštenjima policija uz rekonstrukciju događaja šalje poziv da se ono što ne naziva masovnim ubistvom, već „tragičnom situacijom“ i „iznenadnim događajem“, ne „zloupotrebljava“ i ne stavlja u „manipulativan kontekst“. Što je opravdan apel ako se prenose glasine, ali je sasvim drugačija situacija kad institucija, dok se gomilaju pitanja o njenome (ne)postupanju od kojega su zavisili ljudski životi, počne određivati koja su pitanja legitimna.
Od prvoga dana porodice ubijenih tražile su odgovore i odgovornost. Ukazivale su na sistemske propuste i djelovale konkretno predlažući Markov i Mašanov zakon, kojim bi se sistem bolje pripremio i za ono što nije moguće ili bar nije lako predviđeti.
Od prvoga dana bezbjednosne strukture nudile su opravdanja i skretale fokus. Umjesto da iz istrage i uočenih slabosti pokrenu sistemske promjene, prigrlile su princip „treba dati vremena vremenu“. Poput čuvene poruke: „Proći će.“ Vrijeme je pak donijelo promjenu strukture na vlasti, ali ne i odnosa prema cetinjskim žrtvama i njihovim porodicama.
Dvije i po godine nakon Medovine Cetinje je doživjelo drugo masovno ubistvo. Bio je to užasan test što je sistem naučio poslije prvoga.
Ukupno 23 žrtve. Četiri đeteta.
I opet umjesto odgovornosti javnost čita saopštenja kojima je cilj više briga o institucijama, a manje o građanima.
Prve noći 2025. u policijskom jeziku masovno ubistvo postaje „situacioni događaj“. Tom se odrednicom ovaj zločin nastoji odvojiti od organizovanoga kriminala i smjestiti u prostor poremećenih međuljudskih odnosa. Dakle, afekat.
Dva dana kasnije premijer Milojko Spajić metaforično se osvrće na masakr: „To je bio cunami nasilja koji je zadesio Cetinje.“ Masovno ubistvo predstavlja se kao prirodna sila, kao događaj koji zadesi, bez aktera, i, što je trebala biti najjača implikacija, događaj koji je nezaustavljiv.
Konceptualni je pak problem što cunami, iako se ne može spriječiti, ne mora biti iznenađenje, i uglavnom nije. Zato ozbiljne države izdaju upozorenja i pripremaju evakuacije, preuzimaju odgovornost i nijesu nadležne samo za saniranje štete.
Ministar Danilo Šaranović doslovno kaže da „ovdje ne postoji ni objektivna ni subjektivna odgovornost“, a zahtjev za moralnu odgovornost uvježbano i disciplinovano prebacuje na teren političkoga obračuna, odgovarajući podatkom o ubistvima u doba prethodnoga režima.
Na skupštinskome saslušanju pet mjeseci kasnije tadašnji vršilac dužnosti, a današnji direktor Uprave policije Lazar Šćepanović konstatuje da je događaj od 1. januara bio nepredvidiv i da policija nije mogla proaktivno djelovati kako bi ga spriječila, ali istovremeno i da naslijeđeni bezbjednosni sektor „nije bio spreman za velike bezbjednosne izazove“. A nasljeđe, eto, spada u „one mehanizme koji se ne mogu odbraniti“.
Kao da nepredvidivost konkretnoga zločina ukida odgovornost sistema za prevenciju rizika, raspoloživost policije, kontrolu oružja, institucionalno učenje i spremnost nakon prethodnoga masovnog ubistva. I kao da je nasljeđe u formi zakonodavnoga i proceduralnoga okvira genetski determinisano. Zločin je dakle bio nepredvidiv, a sistem nepromjenjiv.
Kad se odgovornost tako rasporedi na počinioca, nasljeđe, procedure i nepredvidivost, ono malo što ostane aktuelnoj administraciji nedovoljno je za bilo čiju ostavku, čak i kao moralni čin.
Ovaj put su ipak pokrenute konkretne sistemske promjene – novi zakon o oružju najavljen je već 3. januara 2025. godine. Po hitnom postupku razmatran je Markov i Mašanov zakon, prihvaćene izmjene i prijedlog novoga zakona stavljen je na javnu raspravu prije kraja januara.
Ali ovaj put i pritisak javnosti bio je znatno jači. Porodicama žrtava pridružili su se studenti, organizovali proteste u Podgorici i zahtijevali odgovornost i ostavke vrha bezbjednosnoga sektora. Demokrate su opet odgovorile tipičnim obrascem: studenti su produžena ruka mafije, a njihov zahtjev za odgovornost direktni napad na funkcionere.
Studentski bunt izazvan strahom za opštu bezbjednost ipak je ugušen, čemu je snažan impuls dao jedan medijski koncern. Građani su se potom, baš kako im je ministar poručio u noć 1. januara 2025. godine, „mogli vratiti svom normalnom načinu funkcionisanja“. No porodice cetinjskih žrtava nijesu odustale. Mjesecima su izlazile na Kruševo ždrijelo, zahtijevajući odgovornost.
Kao odgovor na blokadu puta vlast je ekspresno pokušala promijeniti zakon koji reguliše proteste. Za svega par mjeseci pokrenuta je inicijativa za ograničavanje prava na okupljanje, a povučena je iz procedure tek nakon reakcije međunarodnih institucija. Za zakon koji reguliše oružje trebale su joj pak godine. Novi zakonski okvir o oružju i municiji Crna Gora je dobila tek uoči četvrte godišnjice Medovine.
Očito je da su institucije najefikasnije kad štite vlastiti komfor. Međutim, najveći institucionalni poraz ipak je to što su porodice žrtava, kojima sistem najviše duguje, morale preuzeti i dio njegova posla: da utvrđuju propuste institucija, dokazuju potrebu za promjenama i predlažu norme za bolju zaštitu društva.
Zato su cetinjske tragedije slika nesreće čitave Crne Gore.
