Politička konstrukcija brendirana kao „oslobođenje“ iz 2020. godine počinje da se raspada pred našim očima. Front koji je nastao na spoju crkvenih, bezbjednosnih i političkih centara moći danas metastazira u sopstvenoj entropiji, nestajući poput kule od karata. Ni sav novac, ni propaganda, ni poluge jednog od najnotornijih autokratskih režima u Evropi nijesu uspjeli da sačuvaju mitove „Ne damo svetinje“ i „Desila se sloboda“.
Sa ove distance, zakletve iz manastirskih kripti, političke liturgije i zavjeti beogradskih poslušnika i domaćih izvođača radova djeluju gotovo tragikomično. Oni koji su se predstavljali kao jedinstven, nepobjediv front danas javno razmjenjuju optužbe, osporavaju jedni drugima zasluge i vode bitke za nasljeđe projekta koji su zajedno stvarali.
52
Zbog toga se posljednjih dana među građanima nameće pitanje: da li su raskoli između Vučića i Spajića, Joanikija i Metodija stvarni ili fingirani? To pitanje, međutim, nije najvažnije. Ono čak može biti i zamka. Mnogo je važnije postaviti pitanje da li je išta od suštine promijenjeno.
Hoće li rebrendirani Andrija Mandić priznati genocid u Srebrenici? Neće.
Hoće li se odreći koncepta „srpskog sveta“ i politike koja Crnu Goru vidi kao prostor tuđeg državnog interesa? Neće.
Hoće li Milojko Spajić jasno saopštiti da Srpska pravoslavna crkva mora potpisati temeljni ugovor usklađen sa interesima države Crne Gore ili otvoriti pitanje njegovih spornih odredbi? Neće.
Hoće li Joanikije priznati posebnost crnogorske istorije bez njenog podvođenja velikosrpskom narativu? Neće.
Hoće li Metodije prestati da rehabilituje ideološke i istorijske obrasce koji dijele Crnu Goru? Neće.
Hoće li bilo ko od njih priznati da je politika miješanja zvaničnog Beograda decenijama destabilizovala Crnu Goru? Neće.
Odgovor je isti, ma koliko se akteri međusobno sukobljavali. Ne.
Zato ovdje nije riječ o nastanku novih politika, već o procesu umnožavanja starih. O diobi ćelija jednog te istog organizma. O hidri kojoj, svaki put kada joj jedna glava oslabi, izrastu dvije nove. To je najveća zabluda u koju Crnogorci uporno upadaju, da će promjena ljudi automatski značiti promjenu politike.
Promijenio se Milošević, došao je Koštunica. Velikosrpska politika nije nestala, već je dobila umivenije lice.
Nestao je Koštunica, došao je Vučić. Projekat nije odbačen, već centralizovan, finansijski ojačan i medijski usavršen.
Promijenile su se vlade u Podgorici, ali je matrica ostala ista - proizvodnja zavisnosti od Beograda, relativizacija crnogorskog identiteta i permanentno osporavanje građanskog karaktera države.
Sličan proces dogodio se i unutar Srpske pravoslavne crkve. Amfilohijevo ustrojstvo zamijenjeno je novom hijerarhijom. Mitropolija je podijeljena između više centara moći, famozni Amfilohijev zavjet ostao je skriven od javnosti, ali osnovna politička funkcija crkve nije promijenjena. Promijenjeni su ljudi, ne i projekat.
Zato ni današnji sukobi ne predstavljaju pobjedu Crne Gore. Oni predstavljaju borbu različitih frakcija za kontrolu nad istim političkim nasljeđem.
Crna Gora je kroz istoriju uvijek najskuplje plaćala trenutke kada bi povjerovala da je pad jednog velikosrpskog autoriteta značio i poraz velikosrpske politike. Uvijek se ispostavljalo da je srušen samo jedan tron, dok je ideja ostajala netaknuta i čekala novog vladara.
Zbog toga današnje raskole ne treba ni slaviti ni romantizovati. Treba ih hladno posmatrati. Jer nije važno koliko se glava hidre međusobno svađa. Važno je da hidra i dalje živi.
Onoga dana kada neko od protagonista ove političke scene bude imao snage da prizna genocid u Srebrenici, da nedvosmisleno odbaci koncept „srpskog sveta“, da prihvati crnogorski nacionalni identitet kao ravnopravan, da prestane da koristi crkvu kao politički instrument i da se odrekne svake ambicije Beograda da upravlja Crnom Gorom - tada ćemo moći govoriti o istorijskom zaokretu.
I zato, Mandićev govor na Fundini nije istorijski, a još manja je senzacija što nam je otkrivena “topla voda” da je Vučić oslobodioce doveo na vlast.
Do tada, svaki novi raskol biće samo nova glava iste nemani. A najveća opasnost za Crnu Goru nikada nije bila u tome što je hidra imala mnogo glava. Najveća opasnost bila je što je previše ljudi svaki put povjerovalo da je odsijecanjem jedne - zvijer konačno pobijeđena.
