Posljednjih nekoliko dana i sedmica shvatio sam koliki sam demokrata. Uhvatih sebe, dva puta, u želji da zaštitim lik i djela aktuelnog primijera Milojka Spajića i preds(j)ednika DNP-a Milana Kneževića. Ovaj poriv pripisah svom demokratskom kapacitetu i vaspitanju da sve ljude posmatram kroz iste okulare. Mada, kada se situacije malo bolje sagledaju ima to još nešto.
Kod Milojka Spajića je čak i očigledno. Njega je prethodnih dana javno napala predsjednica Skupštine Srbije, Ana Brnabić, i to svojim odvratno nemušim jezikom kolokvijalnog kočijaša, pa je refleks da mu se stane u odbranu više pitanje estetike i kulture nego li demokratskog kapaciteta.
20No, kod Milana Kneževića je situacija malo drugačija. Tu sam zaista osjetio svoje demokratske kapacitete i opravdanu potrebu da stanem u odbranu principa.
Knežević je prije nekoliko sedmica posjetio SAD i doživio ono što ne bi smio da doživi niko od matične ambasade. Zanimljivo je kako je njegova posjeta SAD-u prošla nekako ispod radara. Ispod radara ne zbog njegovih bilateralnih sastanaka kojih skoro da nije ni bilo ili ih je bilo u kapacitetu zamjenika pomoćnika drugog sekretara, već zbog odnosa naše ambasade u Vašingtonu prema njemu, a on kakav god da jeste poslanik je u crnogorskom parlamentu.
Izgleda da je crnogorska diplomatija napokon pronašla originalno rješenje za svoja diolomatska predstavništva. Na jedinstven način će da reformiše diplomatiju: građanima i poslanicima više nijesu potrebne ambasade, jer ambasade očigledno postoje samo zato da bi ambasador imao adresu na vizitkarti.
To je diplomatija budućnosti - bez kontakta, bez sastanaka, bez odgovornosti i, po mogućnosti, bez uključivanja telefona. Količina ministara inostranih poslova u našem slučaju nikako nije recipročna kvalitetu diplomatije.
Milan Knežević tvrdi da je tokom petodnevnog boravka u Vašingtonu pokušavao da stupi u kontakt sa ambasadorom Crne Gore Jovanom Mirkovićem, ali da je ambasador ostao nedostupan. Telefon isključen, vrata metaforički zatvorena, a službena podrška svedena na onu najplemenitiju diplomatsku disciplinu - pravljenje mrtvim.
Tako je jedan poslanik države Crne Gore usred američke prijestonice postao diplomatski beskućnik. Ima državljanstvo, pasoš i poslanički mandat, ali nema ambasadu. Tačnije, ambasada postoji, samo se ponaša kao da on ne postoji.
Nije to obična administrativna nebriga. To je već konceptualna umjetnost. Performans pod nazivom „Nestanak države u pet dana“, u kojem publika zove, telefon ćuti, a ambasador glumi instalaciju.
Knežević se našalio da bi, ukoliko ga udari autobus ili spljošti voz u metrou, ostalo nejasno kome bi se obratio. Na sreću, naša diplomatija je očigledno riješila i taj problem: ako ne možeš dobiti ambasadora prije nesreće, nećeš ga dobiti ni poslije nje, pa makar da nemaš lažna očekivanja.
To je, valjda, taj novi nivo konzularne efikasnosti.
Naravno, treba reći i ono što Knežević prećutkuje: njegova američka turneja bila je mnogo više posvećena položaju Srba, srpskom nacionalnom pitanju i političkoj agendi bliskoj Beogradu nego promociji jasno definisanih državnih interesa Crne Gore. Kada iz Vašingtona više govori kao predstavnik „srpskog naroda“ nego kao poslanik građana Crne Gore, teško je od publike očekivati da ne primijeti za čiji se politički račun putuje.
Ali, tu prestaje svako moguće opravdanje ambasadora.
Ambasador nije poslat u Vašington da odlučuje koji mu se crnogorski poslanik ideološki dopada. Nije predsjednik komisije za patriotsku podobnost, niti portir privatnog kluba Ministarstva vanjskih poslova. Njegov posao nije da Kneževićevu politiku voli, nego da predstavlja državu i pruži institucionalnu podršku njenom legitimno izabranom poslaniku.
Postoji ona dobro poznata diplomatska maksima da je svaki diplomata razmisli tri puta prije nego li ne kaže ništa. Naš ambasador je to očigledno bukvalno shvatio i odlučio da do kraja ne kaže baš ništa, samo je pitanje da li je razmislio tri puta i je li uopšte.
Čak i kada taj poslanik u Americi više radi u korist političke agende Srbije nego vanjskopolitičkih interesa Crne Gore, on ostaje poslanik Crne Gore. Ambasador je morao da ga dočeka, kontaktira, upozna sa bezbjednosnim i protokolarnim okolnostima, bude dostupan u slučaju problema i jasno odvoji institucionalnu pomoć od političke saglasnosti.
Diplomatija upravo zato postoji: da država funkcioniše i onda kada se njeni predstavnici međusobno ne podnose.
Ako je Kneževićev opis događaja tačan, ambasador Mirković nije postupio kao diplomata, nego kao osušeni fikus u hodniku Ambasade. S tim što je poređenje nepravedno prema fikusu. Fikus makar popunjava prazan prostor, skuplja prašinu, proizvodi nešto kiseonika i povremeno upozori okolinu da ga treba zaliti. Naš diplomatski fikus, nije uspio da izvrši ni tu funkciju. Niti se javlja, niti otvara vrata, niti daje znake života. Ostaje samo saksija sa diplomatskim pasošem.
A možda je ambasador zapravo bio zauzet ostvarivanjem državne strategije. Možda je otvarao pedeset prvi digitalni kanal, jer je Ministarstvo vanjskih poslova predvidjelo da se ugled diplomatske službe mjeri rastom broja naloga na društvenim mrežama. Telefon se, razumljivo, mora isključiti da notifikacije ne ometaju strateško otvaranje Instagrama.
Dok ozbiljne države mjere diplomatiju ostvarenim uticajem, otvorenim vratima i kvalitetom političkih kontakata, Crna Gora će je uskoro mjeriti brojem lajkova, fotografija iz hodnika i uključenih punjača. Sastanak sa važnim američkim zvaničnikom možda ne možemo ugovoriti, ali možemo objaviti sliku zastave uz poruku „produbljujemo partnerstvo“.
Partnerstvo je toliko duboko da ga više niko ne može pronaći.
Naša državna diplomatija je gotovo nevidljiva u Vašingtonu, Londonu i Berlinu. Najviši crnogorski zvaničnici teško dolaze do sastanaka odgovarajućeg nivoa, protokolarna fotografisanja predstavljaju se kao bilateralni uspjesi, a ambasade sve više podsjećaju na skupe turističke informativne centre bez turista i bez informacija.
Sada smo, izgleda, dobili i završni dokaz institucionalne zrelosti: nijesmo nevidljivi samo američkoj administraciji — postali smo nevidljivi i sopstvenom ambasadoru.
Zato je priča o „beskućniku u ambasadi“ mnogo veća od Kneževića, njegovih šala i njegovog političkog samoreklamiranja. Ona pokazuje koliko je crnogorska diplomatija izgubila osjećaj kome služi. Ambasada nije privatni stan ambasadora, partijska filijala ministra niti ideološka čekaonica u kojoj se usluga pruža samo politički podobnima. Ona predstavlja državu, a ne raspoloženje njenog šefa misije.
Ministar Ervin Ibrahimović bi zato morao da objasni da li je ambasador zaista bio nedostupan, ko je bio zadužen za komunikaciju sa delegacijom i kakva su pravila postupanja prema crnogorskim zvaničnicima u inostranstvu. Ne zato što je Milan Knežević zaslužio poseban tretman, nego zato što Crna Gora ne smije sebi dozvoliti da njena diplomatska služba funkcioniše po principu: „Ako nam se ne sviđa vaša politika, pravimo se da ste nestali“.
Za Kneževićevu politiku može se reći mnogo toga. Može se sasvim opravdano tvrditi da u Vašingtonu nije zastupao interese Crne Gore onoliko koliko je zastupao sopstvenu partiju i političku agendu vezanu za Srbiju. Ali ambasador koji zbog toga isključi državu zajedno sa telefonom nije branilac crnogorskih interesa. On je samo druga strana iste provincijalne politike - one u kojoj institucije postoje isključivo za „naše”, dok su svi ostali prepušteni ulici.
Na kraju je Knežević makar dobio dobru političku anegdotu. Crna Gora je dobila nešto mnogo gore: ambasadu u kojoj se građanin ili poslanik može osjećati kao beskućnik, dok njen ambasador mirno obavlja najvažniju funkciju osušenog fikusa — stoji tamo gdje je postavljen i nikome ne koristi.
Izvinjenje fikusu, naravno. On bi se makar „odazvao” na zalivanje.
