„Državni interes je da Rt Oštro, koji je dio Prevlake, onaj na ulazu u Bokokotorski zaliv, u krajnjem pripadne Crnoj Gori. To je naš državni interes. Zato što se na taj način čuva ulaz u Boku Kotorsku“, kazao je predsjednik Crne Gore Jakov Milatović 1. juna u intervjuu Televiziji E.
Državni interes? U diktaturama i autokratijama vladari ili vladajuće klike, hunte ili oligarhije proglašavaju po nahođenju sve i svašta za „državne interese“. Pri tome im je jedna od omiljenih tema otvaranje graničnih sporova s ciljem fokusiranja javnosti na „vjekovne teritorije“, „istorijske“ ili druge „nepravde“ i sl. najčešće bez realnog pravnog utemeljenja.
Nasuprot tome, u demokratskim državama se nacionalni ili državni interes formuliše na duži rok kao rezultat potrebe fokusa na neku temu i društvenog konsenzusa. Proces formulacije državnog ili nacionalnog interesa neizostavno uključuje izvršnu vlast, parlament i stručnjake iz relevantnih oblasti, a ponekad i direktno izjašnjavanje građana.
Kako ni Vlada ni Skupština Crne Gore nikada nijesu formulisale nijedan akt u kojem bi Prevlaka bila tretirana kao državni ili nacionalni interes; kako je, naprotiv, više najviših državnih zvaničnika u više navrata u proteklih dvadesetak godina saopštavalo stav da je s Hrvatskom sporna samo granica na moru, a ne i ona na kopnu; kako je neupitno da je državni interes Crne Gore integracija i EU, a zatezanje graničnog pitanja s Hrvatskom taj interes narušava – proizilazi da tvrdnja predsjednika države da je Prevlaka „državni interes“ nema utemeljenja.
Dakle, vijest nije da je „državni interes“ Crne Gore da joj pripadne Prevlaka, jer takav interes nikada nije utvrđen ili formulisan, nego je kontemplacija da bi bilo lijepo da Prevlaka bude crnogorska mišljenje ili stav ili želja građanina Jakova Milatovića. I tu se onda nema što zamjeriti. Osim što je ovaj građanin slučajno i predsjednik i što je stav iznio u javnom istupu, a ne ondje gdje se tradicionalno razmjenjuju stavovi o tome što bi bilo lijepo od teritorija da kome popadne – u birtiji nakon nekoliko tura. Pa da se sučele stavovi i da se prekine s tom skromnošću.
Prevlaka. A što ne Katedrala u Kelnu, Nijagarini vodopadi, Velike piramide ili Kineski zid? Ojha. I Ormuški moreuz pride, da završimo s ovim cirkusom tamo. Lično bih preferirao švajcarski kanton Vale, pa neka i to imaju u vidu kad budu zvanično razmatrali temu nakon četvrte ture.
Što je Prevlaka i čija je?
Riječ je o nenaseljenom poluostrvu širokom u najširem dijelu oko 500 m, dugom oko 2,5 km, koje se pruža u smjeru sjeverozapad-jugoistok pred sjevernim ulazom u Boku Kotorsku.
U vrijeme Jugoslavije niko osim poreznika nije imao pojma, kao ni na mnogim drugim mjestima, dokle je koja republika. Pitanje granice je aktuelizovano 1991. kada je u sklopu pripreme opravdavanja agresije na dubrovačku regiju lansiran iz Beograda i prihvaćen i dalje širen od domaće posluge narativ da je granica kakva jeste „nepravedna“, da su Boka Kotorska i Crna Gora nesigurne bez kontrole Prevlake, te da se na Prevlaci gomilaju hrvatske snage spremne da napadnu Crnu Goru.
Uslijedila je agresija na dubrovačko područje, zatim 1992, povlačenje tadašnje vojske i dolazak na Prevlaku posmatrača UN, i onda deset godina kasnije, decembra 2002, njihov odlazak i potpisivanje Protokola o privremenom režimu na Prevlaci kojim su regulisani demilitarizacija, privremeno razgraničenje teritorijalnog mora i zajedničke patrole dijelom akvatorija.
Na pitanja čija je Prevlaka zaludno je trošiti vrijeme na preduga objašnjavanja. Granica koja završava na Rtu Konfin jedna od najstarijih granica u ovom području, s tim što valja znati da je to tek 80 godina i granica Crne Gore. Odlukom Berlinskog kongresa 1878, Osmansko carstvo je formalizovalo svojevremenu trgovinu s Dubrovačkom Republikom odnosno svoja dva izlaza na Jadransko more – jedan kod Kleka, nasuprot Pelješcu, i drugi kod Sutorine. Tu granicu je naslijedila Bosna i Hercegovina.
Sjeverni izlaz na Jadran BiH ima i danas, a onaj južni je dogovorom poslijeratnih vlasti dviju republika pripao Crnoj Gori. Tako je Crna Gora 1946. dobila područje od Igala do Konfina, a zauzvrat je predala Bosni i Hercegovini područje istočno od Sutjeske. Dakle, otpada bilo kakva za granične sporove uobičajena priča o „istorijskom pravu“.
Hrvatska i SR Jugoslavija, čiji je Crna Gora bila dio, zaključile su 23. avgusta 1996. Sporazum o normalizaciji odnosa čiji prvi član glasi: „Strane ugovornice poštuju jedna drugu kao nezavisne, suverene i ravnopravne države u okviru svojih međunarodnih granica“.
Sporazum je ratifikovan u objema državama. Iz ovoga i stava Arbitražne (Badenterove) komisije Mirovne konferencije o Jugoslaviji koja je zaključila da se SFRJ raspala i da su granice republika članica postale međunarodne granice jasno je da između Crne Gore i Hrvatske ne postoji spor o granici na kopnu, već samo o morskoj granici. Do izjave Jakova Milatovića nijedan crnogorski zvaničnik i nijedna institucija nikada nijesu iznosili stav da je sporna kopnena granica. Naprotiv.
Prevlaka kao tema za potpaljivanje javnosti
Dok su najviši crnogorski i hrvatski zvaničnici od potpisivanja Protokola, a pogotovo nakon obnove nezavisnosti Crne Gore, gotovo svaki sastanak završavali zajedničkim stavom da o Prevlaci nema saglasnosti, ali da su odnosi država kvalitetni i za primjer, opozicija je koristila svaku priliku da potegne Prevlaku kao zahvalnu temu za politikantsko prozivanje vlasti.
U Hrvatskoj nakon potpisivanja Protokola nije više bilo performansa nalik onome iz jeseni 1999. i 2001. kada je Ante Đapić sa pristalicama dolazio brodicom ili autobusima do demilitarizovane zone gdje je držao gorljive govore o „kapitulaciji“ Hrvatske.
Ni u Crnoj Gori se nije mogao čuti narativ devedesetih. Ali je opozicija u objema državama koristila svaku pogodnu priliku da se na ovoj temi konfrontira s Vladom. Najžešće je bilo nakon avgusta 2013. kada je Crna Gora, i aprila 2014. kada je Hrvatska raspisala tendere za istraživanje nafte i gasa i podmorju. Ispostavilo se da su obje zemlje zašle u zonu Privremenog protokola iz 2002. Opozicija je u Hrvatskoj žestoko napala premijera Zorana Milanovića da uvlači zemlju u još jedan granični konflikt, poput onog sa Slovenijom.
U Crnoj Gori je Vlada izmijenila Odluku povukavši istraživanje u blokovima u području Privremenog protokola, nakon čega je opozicija predvođena nekadašnjim Pokretom za promjene Nebojše Medojevića pokrenula bez ikakvih osnova kampanju da je Hrvatskoj „poklonjena“ nafta iz podmorja i da je u pitanju tajni dogovor.
Marathon Oil i austrijski OMV su u ljeto 2015. iznenada odustali od potpisivanja koncesionog ugovora sa Vladom Hrvatske zbog pravne nesigurnosti jer granica na moru nije definisana. U Crnoj Gori su se iz daljeg istraživanja povukli Ena i Novatek s obrazloženjem da nijesu otkrili isplativa nalazišta.
Još jednom je, 2015, Prevlaka u Hrvatskoj bila politička tema. Tadašnja opozicija, današnja vlast, iznijela je na vrhuncu migrantske krize tvrdnje protiv Vlade Zorana Milanovića da vlast namjerno skreće rute migranata i da namjerava na Prevlaci da otvori kontejnerski tranzitni kamp za 3.000 – 5.000 ljudi te da će time uništiti turizam dubrovačke regije. Predsjednik Vlade im je odgovorio da šire histeriju radi skupljanja jeftinih političkih poena. Pokazalo se da je bio u pravu.
Sve tvrdnje opozicije u objema državama u vezi s Prevlakom pokazale su se kao neutemeljene. Prevlaka je i u Hrvatskoj i u Crnoj Gori zgodna tema za potpaljivanje javnosti.
Dokle traje privremenost
Od 2002. do danas „privremeni“ režim nije promijenjen.
Milo Đukanović i Ivo Sanader su najavili 12. marta 2008. u Zagrebu, prilikom zvanične posjete predsjednika Vlade Crne Gore Hrvatskoj, namjeru da, budući u sporu nema napretka, prepuste arbitražu Međunarodnom sudu pravde u Hagu. Dogovoreno je da će se obje zemlje unaprijed obavezati da će odluku Suda prihvatiti te da će formirati zajedničku radnu grupu stručnjaka koja će pripremiti materijal za predaju Sudu.
Dogovor je uključivao da pravni okvir prije slanja u Hag potvrde Skupština Crne Gore i Hrvatski sabor. Međutim, mješovita komisija se rijetko sastajala, sastanci i kada ih je bilo nijesu rezultirali konkretnim zaključcima tako da priprema materijala nikada nije završena. U međuvremenu se i u Podgorici i u Zagrebu izmijenilo nekoliko vlada od kojih do prije dvije godine ni jedna nije preduzimala nikakve konkretne korake na pomicanju s mrtve tačke.
Dodatni problem je što je raspoloženje za arbitražu splasnulo u Hrvatskoj nakon što su 2015, u jeku arbitraže i slovenačko-hrvatskom sporu oko Piranskog zaliva / Savudrijske vale, procurili u javnost snimci tajnih i nedozvoljenih dogovora zastupnice Slovenije pred Sudom i slovenačkog arbitra.
Pitanje Prevlake nije potezano s relevantnih adresa sve do decembra 2024. kada je Hrvatska, usljed pogoršanih odnosa s Crnom Gorom zbog usvajanja Rezolucije o Jasenovcu u Skupštini Crne Gore, blokirala u crnogorskim pristupnim pregovorima zatvaranje poglavlja 31 (Vanjska bezbjednosna i odbrambena politika). Zahtjevi Hrvatske izrečeni tada ponovljeni su prije nedjelju dana u Tivtu.
Što hoće Crna Gora?
Mi jasno znamo što hoće Hrvatska. I zašto. Ona traži poštovanje međunarodno priznatih granica i određivanje granice na moru. Razgraničenje s Crnom Gorom je u Hrvatskoj tema kojom se ne bave samo političari, već i stručnjaci. Jednostavna internet pretraga daje više kvalitetnih radova o tome kako je sve moguće povući morsku granicu, koja varijanta odgovara Hrvatskoj, a koja Crnoj Gori, detaljno su razrađene varijante povlačenja različitih graničnih linija.
Iz akademskog članka o Privremenom režimu - dostupnom u elektronskoj formi na SRCE
U Crnoj Gori nema ništa od toga. Mi ne znamo što su naši stavovi, što Crna Gora hoće, a što neće, što nam odgovara, a što ne. U ovih četvrt stoljeća o tome nije bilo riječi u široj javnosti. Pogotovo ne na način kako je tema obrađena u Hrvatskoj.
Sve što znamo je da je vlast do 2020. smatrala i saopštavala da je sporna granica na moru, a ne i ona na kopnu, a da ova vlast, ili makar njen dio, ne misli tako. I znamo da se u razgovorima poteže pitanje Prevlake u kontekstu bezbjednosti Boke Kotorske, što je možda imalo smisla u vrijeme kada se ratovalo katapultima. Danas je besmisleno o tome razgovarati.
Drugo, i pravni laik zna da čak i razgraničenje na moru koje bi bilo najmanje povoljno po Crnu Goru ne zatvara Crnoj Gori ulaz u Boku Kotorsku jer ostaje dovoljno prostora za plovidbu unutrašnjim crnogorskim morem gdje god da morska granica bude povučena.
O tome da predsjednik države sprema radikalan nastup bilo je jasno prije dvije sedmice kada je objavio saopštenje pod naslovom „Prevlaka je test državne odgovornosti“. U tekstu je objavio da je predložio Ministarstvu vanjskih poslova da za člana Komisije za obavljanje poslova razgraničenja i utvrđivanja državne granice i pripremu za zaključivanje međunarodnih ugovora o državnoj granici imenuje nekadašnjeg predsjedničkog kandidata Demokratskog fronta Miodraga Lekića.
Dugo i zamorno bi bilo nabrajati radikalno desničarske stavove bivšeg Miloševićevog ambasadora u Rimu. Dovoljno je samo podsjetiti na jedan – na dan kada je Aleksandar Vučić u Briselu potpisivao Briselski sporazum sa Kosovom, Lekić u jednom intervjuu kazao da Srbija na to ne treba da pristane.
Prijedlog za imenovanje Miodraga Lekića je prst u oko i korak od sedam milja unatrag.
Kakav je rasplet moguće očekivati
Hrvatska neće pristati ni na kakvu „korekciju“ granice na svom krajnjem jugu. Ako nije na to pristala devedesetih kada joj je bilo najteže jer su je velikosrbi i „neutralna“ „JNA“ gotovo presjekli na tri dijela, ako je to izbjegla na svim ženevskim pregovorima ranih devedesetih kada je redovno pokretana priča da velikosrpska tvorevina u BiH „dobije izlaz na more od Molunta na jug“, i ako je Hrvatska tu zamku izbjegla u Dejtonu kada je Slobodan Milošević na to pritiskao „u okviru cjelovitog rješenja“, neće na to sigurno pristati ni danas kada je u EU, Šengen zoni i NATO-u. I ne treba.
Niko se normalan ne bi upustio u to samo zato što je nekome drugom problematično da „proguta žabu“. I to je, naravno, jasno svakome u Crnoj Gori ko ima IQ veći od broja cipela. Potezanje Prevlake kao „državnog interesa“ i problematizovanje granice na kopnu je, stoga, u crnogorskoj politici glupo i štetno politikanstvo. Ono služi samo da se javno iskaže doza „patriotizma“ u nedostatku smislenih i realnih politika.
Prema tome, kada Jakov Milatović izjavljuje da bi bilo lijepo da Prevlaka pripadne Crnoj Gori i kada u komisiju za razgraničenje predlaže jednog od zagovornika najradikalnijih stavova, inače i stručno i politički apsolutno irelevantnog, on ne govori ni o Prevlaci, ni o granicama Crne Gore, nego o svojoj nedoraslosti poslu koji spletom okolnosti obavlja.
Konačno, ovdje je za Crnu Goru najmanje bitna Hrvatska.
Nikada državne granice nijesu bile irelevantnije nego što su danas u Evropi. Pod uslovom da je riječ o zemljama koje doista vode evropsku politiku. Esencija ideje ujedinjene Evrope upravo i jeste relativizacija granica.
Prihvatanje evropskih vrijednosti i postupanje u skladu s tim morao bi biti najvažniji posao crnogorskih političara koji se kunu u Evropu.
Kada Hrvatska pritiska Crnu Goru da trajno riješi pitanje spomen-ploče u nekadašnjem logoru u Morinju, da obešteti zatvorenike logora, da vrati imovinu hrvatskim porodicama i da bazen u Kotoru ne naziva imenom osobe povezane s nečasnim djelovanjem u sramotnom vremenu, i da se nakon trideset godina praznog hoda konačno upusti u rješavanje pitanja granice, Hrvatska zapravo čini Crnoj Gori uslugu. Ovakvi kakvi smo ne bismo to sami nikad riješili. Jer ako nijesmo do sada, a imali smo kad, nećemo sami ni ubuduće.
Mora li Crna Gora sve to da učini? Ne mora. Niko se ne mora suočiti sa svojom prošlošću. Može svjesno nastaviti da živi u lažima, zabludama i mitovima. To je slatko i na određeno vrijeme politički probitačno. Ne treba daleko tražiti primjer. Drugo je pitanje kuda to vodi i dokle može tako.
