Nedavno je u Podgorici održan međunarodni slavistički simpozij 11. Njegoševi dani. Imala sam čast ponovo sudjelovatiu ovom ambicioznom projektu.
Ipak me začudio način na koji se crnogorska javnost, društvo i mediji odnose prema znanosti, istraživanju i novim naučnim spoznajama.
Tišina kao oružje
Više je nego evidentan: nemar, prešućivanje ili škrto izvješćivanje. To je vrlo uznemirujuća činjenica, u usporedbi s onim što slovenska kultura čini, kad desetljećima slavi Prešernove dane kao dan nacionalne kulture. Jer je ovaj pjesnik bio dominantna figura u stvaranju slovenskog nacionalnog identiteta.
Crnogorci su se tek nedavno, 2023.godine dosjetili da 13. novembar, dan rođenja romantičarskog barda Petra II Petrovića Njegoša, slave kao državni praznik crnogorske kulture koji se shodno zakonu slavi dva dana. Da je bilo sreće, znanja, kulturološke svijesti, historijskoga obzira i smisla za nasljeđe kao riznice budućnosti, odavno bi to uhodano i uvriježeno. Kao što su pregaoci slavisti i montenegristi ustanovili još 2008. Njegoševe dane u formi međunarodnog slavističkog skupa na najvišoj znanstvenoj razini.
Spočetka se održavao na Cetinju, a zadnjih godina uvijek u nekom drugom crnogorskom gradu.
Skup je zamišljen kao njegošologijsko, montenegrističko, jugoslavističko i općeslavističko sučeljavanje znanstvenih istraživanja, proučavanja i studija iz oblasti jezika, književnosti i kulture. Zanimljivo je da se radi o stručnjacima od Rusije do SAD-a, Francuske, Njemačke, Italije, Poljske, Češke, Makedonije, Slovenije, Srbije, Hrvatske i Crne Gore. Skup se održava svake druge godine.
U međuvremenu bude objavljen zbornik radova koji s prestižnim referencijama stoji uz bok mnogim slavističkim izdanjima.
Tema ovogodišnjega skupa bila je Religijski kodovi u južno/slavenskim književnostima i kulturama. Mnoga su izlaganja bila nadsvođena Njegoševim književnim stvaralaštvom ili književno-jezičkim izrazom. Jezik izlaganja naučnika najčešće je neki od južnoslavenskih jezika. Pretežno crnogorski, hrvatski, srpski, ali i makedonski ili slovenski. Jer su svi sudionici simpozija specijalisti u južnoslavenskim kulturama, književnostima i jezicima.
Organizator skupa je Studijski program za crnogorski jezik i južnoslavenske književnosti Filološkog fakulteta u Nikšiću, Univerziteta Crne Gore.
Institucije Njegoševih dana su Naučni savjet i Organizacijski odbor koje čine ugledni slavisti od Osla i Pariza do Hamburga, Jene, Ljubljane, Podgorice i Nikšića. Ova bijenalna znanstvena zajednica okuplja pregaoce s različitih instituta, fakulteta, univerziteta, studija. Raznovrsnost intelektualnih i stručnih gledišta, bogatstvo istraživanja, književnopovijesni i lingvistički ogledi glavne su odlike ovog skupa.
Uz naučni program izveden je i kulturni. Koncert crnogorskog Guitar duo, promocija knjige Magična Crna Gora - očima stranaca norveškog akademika Svejna Meneslanda, književna večer s književnikom Muharemom Bazduljem. Skup je trajao četiri dana, od 22. do 25. septembra u prostorijama Rektorata Univerziteta Crne Gore.
Nije mi jasno zašto u jednoj maloj zemlji kao što je Crna Gora, ili pak jednako tako u svakoj od zemalja u regiji, izuzev Slovenije koja i te kako slavi kulturu- otkud tolika tišina o jednom toliko značajnom okupljanju znanstvenika iz područja kulture, literature i jezika?
Zar to ne pokazuje ne samo defetizam ostalih crnogorskih kulturnih institucija i krugova, njihovu ravnodušnost, relativizam ili pesimizam u koje su utonule tolike crnogorske kulturne ustanove? Zar takav, u osnovi nihilistički stav, ne govori o dubini negatorskih nagnuća, raspoloženja ili stavova u koje smo potonuli i kao društvo i kao zajednica različitih identiteta? Zar ne shvaćaju od kolike je goleme važnosti rad stručnjaka samo na crnogorskim temama, jeziku i književnosti kojim se grade entitet i etnitet crnogorskog duhovnog, umjetničkog,kreativnog bića?
Ispada da većina državnih crnogorskih institucija nije na nivou pregnuća akademske zajednice. Umjesto da sve relevantne znanstvene spoznaje unesu u svoje projekte, oni ih zanemaruju, čine nepostojećima, i na izvjestan način , javno nevidljivima, čime one same sebe marginaliziraju.
Apsurdno zvanje ili istinski poziv
Ovih se dana slavi i Svjetski dan učitelja. Za mene i moju porodicu značajan datum 5. oktobra. Jer sedam je učitelja, nastavnika i profesora s majčine strane i pet s očeve strane, od generacije mojega djeda, mojih roditelja do moje generacije. Ukupno dvanaestoro. Petoro nas je diplomiralo na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Odgajani smo u duhu jednostavnosti ali i trajne želje za znanjem. Predano smo vršili svoj zanat. Najpotcjenjeniji od svih intelektualnih zvanja. Tri majčine sestre, sve profesorice, iako u dubokoj starosti, intelektualno su vrlo žive. Čitaju svakodnevno i raspravljaju, traže nova znanja.
Ja sam, uz moga djeda Nikolu koji je radio u Podgorici u školi za vrijeme II svjetskog rata i trajanja talijanske okupacije, jedina radila u vrijeme rata 90-ih. u Hrvatskoj, u središtu Zagreba.
Radili smo pod uzbunama, u skloništima, skraćenu satnicu. Umjesto 45 minuta sat je trajao 35 minuta. Umjesto dopuštenih 35 učenika u razredu bilo ih je po 47. Mnogi učenici izbjeglice i prognanici. Kolege Vukovarci koji su se privremeno sklonili u naše zbornice. Dramatične i tragične sudbine koje ne možemo resetirati iz sjećanja.
Za razliku od mene koja sam radila dobar dio svoga radnog vijeka za 500 DM- pitala me jedna učenica: Kak' vam se da raditi za tu lovu - neki su moji kolege književnici dobro i unosno naplatili svoju zagrebačku privremenost ulogom na vječnost, zalažući svoje tzv. književno pismo u Nadu za Nobela.
Danas, s vremenskom i prostornom udaljenošću, ali najprije s distancom i mirom koje podaruju moje nježne godine, gledam s osmijehom na njih: bukače i plačidrugove smjenjuju lelekače i tužibabe. Mnogi su elementarno nepismeni, čak i oni na univerzitetskim katedrama; jedna od njih, zamjenjuje pojmove. Ne zna da je Veliki rat bio Prvi a ne Drugi svjetski rat. Škrabala su zavladala. Istinska literatura prepustila je mjesto kičastim žanrovskim galimatijašima. Moguće je to, jer nitko više i ne čita dalje od dvominutne objave.
Ostaje mi samo u svijesti slika koju pamtim iz zadnjih dana života mojeg oca. Dvije posljednje sedmice proveo je na zagrebačkom Rebru. Bolnici u kojoj se dijalizirao 17 godina. Uvijek je nosio nešto za lektiru dok leži vezan uz dijalizator. Zadnja je knjiga koju je čitao bila Hologrami straha Slavenke Drakulić. Zanimalo ga je kako je ona proživjela svoje raspeće. Moj je otac radni vijek proveo kao gimnazijski profesor historije. Mlad je otišao u prijevremenu mirovinu.
Vjerovao je, unatoč svemu, u napredak, nauku, prosvijećenost, znanje. Bio je pravi progresist, predstavnik svoje generacije. Nije dopuštao da njime zavladaju demoni nihilizma ili apstrakcije.
Pitam se često, što bi učinio da je vidio jedan jedini dan spočetka 90-ih kad se kao pješčana kula rasula zemlja u kojoj smo živjeli? Okrenuo bi se sigurno svojoj onostranosti i duboko ranjen, dobro isplakao. Zato ovaj zapis posvećujem svima koji su kao i on prošli gorku školu ovog uzvišenog koliko i uzaludnog zvanja: prenošenju znanja. Nadasve onima u obostranoj drami rata. Skidam makar privremeno s njih stigmu koju im je društvo namijenilo.
Nedostojan radni vijek, odsustvo zaštite, šporke riječi koje ih prate, ravnodušnost društva, slabe plaće i još slabije mirovine, društvene margine kamo ih vlast trajno gura. Iklanjam se njihovu stilu života koji je održao i visinu ideala i smisao za realnost. Da ne posustanu i ne padnu u defetizam i pesimizam, gdje najčešće završavaju vječni pregaoci.
