Zapadnobalkanske države svjedoče operacionalizaciji nove spoljnopolitičke strategije Sjedinjenih Američkih Država, kako prema Evropi u cjelini, tako i prema našem regionu. Iako su prve naznake suštinske promjene bile vidljive još tokom administracije predsjednika Baraka Obame, nesporno je da su mandati predsjednika Donalda Trampa, period između dvije njegove administracije, kao i povratak u Bijelu kuću, ubrzali definisanje novih prioriteta američke spoljne politike.
Najveća promjena odnosi se na vrijednosni okvir koji je decenijama definisao američki pristup ovom dijelu Evrope. U dokumentima Stejt departmenta upućenim Kongresu kao ključni prioriteti sada se definišu promocija američkih ekonomskih interesa i suprotstavljanje stranim prijetnjama. U odnosu na prethodni period, promijenjena je i percepcija glavnog izazivača američkih interesa. Dok je Rusija godinama predstavljala primarni bezbjednosni izazov, fokus se danas premješta na Kinu - posebno u ovom dijelu svijeta.
10To dalje znači da model spoljnopolitičkog djelovanja koji je još od vremena administracije Bila Klintona bio zasnovan na podršci izgradnji liberalne demokratije i demokratskih institucija ustupa mjesto politici čiji su glavni ciljevi stabilnost i zaštita/promocija američkih ekonomskih interesa. Demokratska transformacija ostaje poželjna, ali više nije centralni kriterijum za oblikovanje odnosa sa državama regiona.
Da se radi o dubinskoj promjeni svjedoče i nedavne nominacije za najviše diplomatske funkcije na Zapadnom Balkanu. Po prvi put nakon raspada nekadašnje Jugoslavije, Vašington ekipira prvu diplomatsku postavu političkim nominacijama umjesto karijernim diplomatama. Riječ je o ozbiljnom diskontinuitetu u odnosu na dosadašnju praksu, kako pojavno tako i suštinski.
Očigledno je procjena državnog sekretara Marka Rubija i njegovog tima da novu američku agendu nije moguće efikasno sprovoditi isključivo kroz diplomatski kadar formiran u okviru prethodnih spoljnopolitičkih paradigmi. Nova administracija želi ljude koji će biti spremni da agilnije sprovode prioritete i drugačiju viziju američkog prisustva na Balkanu.
Takva promjena ima najmanje tri važne implikacije.
Prva se odnosi na ekonomiju. Nova diplomatska postava biće prvenstveno zainteresovana za stvaranje uslova za snažnije američko ekonomsko prisustvo. Američke investicije godinama su zaostajale za potencijalom regiona, dijelom zbog ograničenog tržišta, a dijelom zbog nedovoljno razvijenih institucija koje bi garantovale predvidiv i fer tretman investitora.
Zbog toga je realno očekivati da prvi zadatak novih ambasadora bude stvaranje međudržavnih aranžmana koji bi američkom kapitalu pružili dodatne garancije.
Druga implikacija odnosi se na odnos prema Kini. Umjesto dosadašnjeg insistiranja na širokim demokratskim reformama i izgradnji institucionalne otpornosti prema spoljnim uticajima, ključni kriterijum biće spremnost vlada regiona da ograniče ili redefinišu saradnju sa kineskim kompanijama u strateškim sektorima. Drugim riječima, odnos prema Pekingu postaje jedno od najvažnijih mjerila za procjenu pouzdanosti partnera.
Treća dimenzija tiče se šire američke spoljne politike, posebno Bliskog istoka. Većina vlada Zapadnog Balkana do sada je pokazivala određenu uzdržanost prema pojedinim spoljnopolitičkim prioritetima administracije Donalda Trampa.
U novim okolnostima može se očekivati veći pritisak da saveznici usklađuju svoje pozicije sa Vašingtonom i na pitanjima koja prevazilaze neposredni regionalni kontekst.
Najave zaključivanja međudržavnih G2G sporazuma sa državama regiona i saveznicima predstavljaju priliku koju Crna Gora ne bi smjela propustiti
Iako je nesporno da dio poteza aktuelne administracije određuju nepredvidivost i impulsivni politički stil Trampa, bilo bi pogrešno svaku promjenu tumačiti isključivo kroz tu prizmu. Riječ je o procesu koji ima mnogo šire strateške korijene i koji će vjerovatno nadživjeti jedan predsjednički mandat.
Kada je riječ o pojedinačnim državama regiona, Kosovo je za sada pokazalo najviše razumijevanja za promijenjenu političku klimu u Vašingtonu. Istovremeno, jedinu ozbiljnu diplomatsku ofanzivu vodi predsjednik Srbije Aleksandar Vučić. U okolnostima kada Evropska unija ne uspijeva da ponudi uvjerljivu viziju proširenja, Vučić nastoji da kroz ekonomske i infrastrukturne projekte pronađe prostor za približavanje novoj američkoj administraciji - reklo bi se - transakcionizam u punom sjaju.
Tačno je da brojni američki dokumenti i dalje Srbiju identifikuju kao ključnog aktera regionalne destabilizacije, ali to predstavlja kontinuitet koji postoji već duži niz godina. Ono što je novo jeste pokušaj Beograda da se predstavi kao nezaobilazan partner u ograničavanju kineskog i ruskog uticaja, uprkos činjenici da je upravo Srbija omogućila najdublje prisustvo kineskog kapitala i političkog uticaja u regionu.
U takvim okolnostima Crna Gora ne bi smjela ostati pasivna. Kad bi imala odgovornu i znavenu vladu svoju poziciju prema novoj administraciji trebalo bi da gradi u partnerstvu sa Kosovom i Hrvatskom. Upravo kroz novu američku strategiju potrebno je prepoznati prostor za jačanje crnogorske uloge kao pouzdanog NATO saveznika i ključnog bezbjednosnog partnera na Zapadnom Balkanu.
To podrazumijeva proaktivan nastup prema Vašingtonu, zajedničko kandidovanje infrastrukturnih i energetskih projekata i jasno pozicioniranje Crne Gore kao države koja može ponuditi stabilnost, predvidivost i usklađenost sa zapadnim bezbjednosnim interesima.
U tom kontekstu, najave zaključivanja međudržavnih G2G sporazuma sa državama regiona i saveznicima predstavljaju priliku koju Crna Gora ne bi smjela propustiti. Jednako važno, projekti poput LNG terminala mogu poslužiti ne samo za jačanje energetske bezbjednosti, već i za dodatno pozicioniranje Crne Gore na mapi američkih strateških interesa.
Međutim, upravo će takvi projekti i inicijative postati meta onih političkih i interesnih struktura kojima ne odgovara snažnije vezivanje Crne Gore za zapadne partnere. Zato treba očekivati da će svaki pokušaj jačanja saradnje sa SAD biti praćen kampanjama opstrukcije, dezinformacija i političke destabilizacije, sa krajnjim ciljem urušavanja odnosa koji bi Crnoj Gori mogli donijeti dugoročnu ekonomsku i bezbjednosnu korist.
Crna Gora svoju poziciju prema novoj američkoj administraciji mora definisati na način koji neće dovoditi u pitanje evropski kurs države, već upravo suprotno – pokazati da su evropske reforme najbolji okvir za jačanje američkog ekonomskog prisustva.
Kao što su evropski fondovi decenijama predstavljali instrument razvoja i modernizacije, tako i veće američke investicije mogu doprinijeti ekonomskom rastu, energetskoj sigurnosti i ukupnoj otpornosti države. Evropska integracija i snažnije partnerstvo sa SAD ne treba da budu posmatrani kao odvojeni procesi, koliko god to trenutno može tako da izgleda.
Zapadni Balkan koji se ne bude prilagodio novim geopolitičkim okolnostima rizikuje da postane kolateralna šteta velikih preslaganja koja su već u toku. Posebno su izložene države koje se jasno suprotstavljaju regionalnim hegemonističkim projektima i čija se bezbjednost i stabilnost oslanjaju na podršku zapadnih saveznika.
Zbog toga razumijevanje promjena u Vašingtonu više nije pitanje spoljnopolitičkog prestiža, već elementarna potreba političkog opstanka i dugoročne državne strategije.
