Problem crnogorske politike je što se očigledne stvari moraju konstantno dokazivati i objašnjavati. Jedna od njih je faza u kojoj se danas nalaze crnogorske evropske integracije.
Potrebno je dekonstruisati mit koji je vješto kreiran na relaciji Vlade, predsjednika Skupštine i takozvane parlamentarne većine, odnosno onoga što je od nje ostalo. Po tom mitu, Crna Gora je završila svoj dio posla, evropske integracije teku gotovo idealno, a jedina prepreka na tom putu je Hrvatska.
Istina je da ova Vlada nije sposobna da završi finalni, politički dio procesa evropske integracije. Jedno je administrativno zatvarati poglavlja, a sasvim drugo obezbijediti političku saglasnost svih država članica. Za ovo drugo potrebni su ozbiljna diplomatija, unutrašnja politička stabilnost i sposobnost da se otvorena pitanja rješavaju, a ne da se svakodnevno proizvode nova.
Hrvatska je u međuvremenu postala dežurni krivac za sve ono što vlast nije sposobna da uradi. Problemi sa Zagrebom se ne rješavaju, već umnožavaju i produbljuju. Umjesto da Vlada nastupa konstruktivno, ona vodi nekoliko međusobno suprotstavljenih politika.
Ministarstvo vanjskih poslova mjesecima prezentira stavove koje niti može sprovesti, niti je za njih uvijek nadležno, niti oni odgovaraju stvarnoj politici Vlade. Jedni šalju pomirljive poruke, a drugi ih već narednog dana ponište. Taktika dobrog i lošeg policajca može da funkcioniše ako iza nje zaista postoji taktika. Ovdje ona ne postoji.
Postoji, međutim, destruktivni, antihrvatski i antizapadni element koji dominira vladajućom većinom. Njegova stvarna politička misija nije ubrzanje integracija, već njihova opstrukcija. Hrvatska mu je istovremeno potrebna kao protivnik i kao izgovor. Svaki novi spor potvrđuje njegovu političku priču, a svaki zastoj približava ga stvarnom cilju.
Niko nije u stanju da otvori ozbiljnu političku, intelektualnu i akademsku raspravu o tome šta Crna Gora mora da uradi kako bi riješila bilateralna pitanja. Umjesto toga, javnosti se prodaje priča da bi svaki ustupak predstavljao nacionalno poniženje.
Ne postoji racionalan argument kojim se može objasniti zašto ime bazena u Kotoru nije promijenjeno. Ne postoji ni opravdanje da jedno simboličko pitanje bude važnije od evropskog puta države.
Slično je i sa školskim brodom „Jadran“. Ako se njegov status ne može riješiti bilateralnim pregovorima, onda postoje arbitraža i drugi međunarodnopravni mehanizmi. Isto važi i za granicu. Suština pregovora je da se od nečega manjeg odustane kako bi se dobilo nešto mnogo veće. U ovom slučaju to veće je članstvo Crne Gore u Evropskoj uniji.
Ipak, problem nije samo Hrvatska. Upravo se to namjerno prenebregava.
Litvanija, Letonija i Estonija već imaju ozbiljne rezerve prema evropskoj integraciji Crne Gore. One našu kandidaturu ne posmatraju samo kroz broj zatvorenih poglavlja, već kroz sposobnost države da se suprotstavi ruskom uticaju. Tu postoje ozbiljne rupe koje ova vlast nije u stanju da popuni. Još gore, ona pokušava da ih maskira.
Otvoriti temu izloženosti Crne Gore hibridnom uticaju, a ne imenovati jasno ko ga sprovodi, na koji način i preko kojih struktura, nije politička hrabrost. To je kukavičluk i zamajavanje javnosti.
Premijer je saopštio da je Crna Gora izložena hibridnom pritisku i na tome se sve završilo. Nije objasnio ko vrši taj pritisak, ko mu unutar zemlje pomaže i kako je moguće da strukture povezane sa tim uticajem istovremeno učestvuju u vlasti. Problem je pomenut samo da bi se stvorio privid da se nešto prepoznaje i radi, a zatim je ponovo gurnut pod tepih.
Baltičke države nemaju razloga da vjeruju takvoj vlasti. Njihovo iskustvo sa Rusijom je neposredno i one veoma dobro razumiju razliku između formalnog usklađivanja i stvarne političke otpornosti. Crna Gora može zatvoriti sva poglavlja, a da ruski uticaj ostane duboko ugrađen u njene političke i bezbjednosne strukture.
Zato nije presudno hoćemo li postati članica 2028. ili početkom tridesetih godina. Presudno je kakva će Crna Gora tada ući u Evropsku uniju. Ako ova vlast nastavi da problem samo prikriva, evropski partneri imaju pravo da se zapitaju da li primaju novu članicu ili klasičnog trojanskog konja ruskog uticaja.
Rezerve ne dolaze samo iz Zagreba i baltičkih prijestonica. Postoje i države poput Nizozemske i Poljske koje postavljaju pitanja korupcije, vladavine prava, institucionalne stabilnosti i sposobnosti Crne Gore da garantuje pravnu sigurnost stranim investitorima. Ni na ta pitanja ova Vlada nema uvjerljiv odgovor.
Zato je tvrdnja da nas blokira samo Hrvatska svjesno obmanjivanje javnosti. Brojne države imaju različite rezerve prema članstvu Crne Gore, a Vlada nijednu od njih ne rješava ozbiljno. Umjesto toga, bira jednog spoljnog krivca kako bi sakrila sopstvenu nesposobnost i unutrašnju opstrukciju.
Odgovornost za to ne snosi samo vlast. Snose je i građani koji glasaju za partije koje proizvode upravo ovu vrstu krize, odnosno ne glasaju za one koji su u stanju da takve probleme prevaziđu. Ne može se birati politika konflikta sa susjedima, tolerisanja ruskog uticaja i slabljenja institucija, a istovremeno očekivati da evropska integracija bude završena sama od sebe.
Crnu Goru, dakle, ne blokira samo Hrvatska. Blokira je vlast koja nije sposobna da riješi otvorena pitanja, da se suprotstavi ruskom uticaju i da državama članicama garantuje da Crna Gora neće postati novi problem unutar Evropske unije.
Najveća blokada nije ni u Zagrebu ni u Briselu. Ona je u Podgorici.
