U neđelju će biti tačno 35 godina od kako smo postali prva ekološka država na svijet(u). Te davne i ratne 1991. godine se na Žabljaku sastao tadašnji saziv republičke Skupštine i izglasao Deklaraciju o ekološkoj državi.
Bila je ponosna i preponosna majka Evropa što na njenom jugoistoku postoji jedna mala država koja svoje postojanje i državni opstanak uslovljava očuvanjem životne sredine. Poslanici su se zavjetovali da će od tada sve činjeti da rijeke budu čiste, energija zdrava, hrana prirodna i neprskana, plaže pješčane i nebetonirane, potoci i vodoizvorišta nezapakovani u cijevi, a sječa drveća u urbanim cjelinama neće, čak ni pod okriljem noći ili gradske uprave, biti posječena da bi trotoar mogao nesmetano da raste i razvija se.
Prirodu toliko volimo da smo odlučili da je svu privatizujemo, kako je neko neodgovoran ne bi koristio besplatno. Kod nas je zaštićeno područje samo područje koje investitor još nije stigao da pronađe
I nije se, naravno, ostalo samo na obećanjima, deklaracijama i svečanim zakletvama prirodi. Krenulo se odmah u konkretne akcije čišćenja. Etničko-ekološkog čišćenja. Samo 11 dana nakon što smo se, 20. septembra 1991, proglasili prvom ekološkom državom na svijetu, već 1. oktobra započela je velika akcija uklanjanja opasnog vojnog otpada iz magacina JNA. Decenije mira ostavile su za sobom zabrinjavajuće količine metaka, granata i bombi, pa je valjalo hitno pronaći prostor na kojem će se taj otpad bezbjedno uništiti.
Srećom, baš nekako tih dana su naši prepošteni i vazda profesionalni ekološki aktivisti Đurković i Labudović prepoznali da se najveća ekološka prijetnja Crnoj Gori nalazi baš u Konavlima i Dubrovniku. Zato su naše mudre glave osmislile savršeno održivu, danas bi se reklo „win-win“, strategiju: očistiti domaće magacine tako što će njihov sadržaj biti isporučen susjedima — uglavnom vazdušnim putem i bez nepotrebne ambalaže.
Narednih mjeseci ekološka država je, preko JNA, revnosno, temeljno i udarnički čistila dubrovačko područje. Čistilo se artiljerijom, minobacačima i zapaljivim sredstvima, jer još nijesmo bili razvili savremene metode odvajanja otpada. Botun će doći tek u decenijama nakon ovoga.
Posebna pažnja posvećena je kući Tereze Kesovije, koja je, prema tadašnjoj ekološkoj procjeni naših patriota, godinama kontaminirala sve oko sebe pjesmom, mediteranskim šarmom i naročito opasnim hrvatskim porijeklom. Kuća je zato podvrgnuta najstrožem obliku ekološke sanacije - prvo je opljačkana, a potom spaljena, da od „štetnih” materija, uspomena i ljudskog dostojanstva slučajno ne ostane ništa. A bila je dom.
Tako je prva ekološka država na svijetu već jedanaestog dana svog postojanja dokazala da njena Deklaracija neće ostati mrtvo slovo na papiru. Mrtvi će, po potrebi, biti svi drugi. Papir je, ipak, trebalo sačuvati - makar zbog ekologije.
Ova žabljačka Deklaracija je ubrzo dobila i ustavni okvir, pa je njeno postojanje ugrađeno u prvi član Ustava Crne Gore.
„Crna Gora je nezavisna i suverena država, republikanskog oblika vladavine. Crna Gora je građanska, demokratska, ekološka i država socijalne pravde, zasnovana na vladavini prava.”
Od svega navedenog, trideset i kusur godina kasnije, ostalo nam je još jedino ovo „nezavisna“. I to uglavnom zato što za sada nijesmo formalno pripojeni nijednoj susjednoj državi. Mada se dobar dio političke elite svakodnevno trudi da dokaže kako je i ta nezavisnost bila administrativna greška koju treba ispraviti prvim slobodnim vikendom.
Suvereni nijesmo, jer bi za suverenost valjalo da odluke donosimo sami. Kod nas se, međutim, prvo sačeka šta će reći Beograd, Brisel, Vašington, Moskva, crkva, ambasade i vlasnici krupnog kapitala, pa se tek onda hrabro zauzme stav koji su nam drugi već zauzeli. Naša suverenost je poput hotelskog peškira: formalno je naš ali bez plaže koja je hotelska ili morsko-dobarska on je običana ponjava, kanavaca.
Republikanski oblik vladavine imamo utoliko što nemamo krunisanog kralja. Doduše, imamo princa, koji još ne znala naša jazik, ali ima vremena, naučiće, mlad je.
Umjesto njega imamo nekoliko dinastija, njihove nasljednike, kumove, savjetnike, poslovne partnere i dvorske lude raspoređene po partijama. Kruna nam, zapravo, nije ni potrebna. Ili možda i ne mora kruna, možda može i kaubojski šešir, da bar zadovolji formu ovog posljednjeg. Kod nas se vlast nasljeđuje mnogo diskretnije — preko partijskog spiska, porodičnog stabla i konkursa na kojem se unaprijed zna čije je dijete najbolje.
Građansko društvo smo taman koliko i ekološko. Nego, ovo me podsjeti na onu konferenciju o klimatskim promjenama iz 2023. godine, kada su za predsjedavajućeg konferencije postavili Sultana Al Džabera, koji je istovremeno obavljao i funkciju izvršnog direktora naftne kompanije ADNOC. To vam je kao da kongres protiv alkoholizma otvori neki Mijo Lekić ili vam predavanje o nepotizmu održi Edin Ibrahimović. Ili, odete na promociju knjige „Nikada nisam sarađivao sa DPS-om” Nikole Camaja. Mimo svijet jesmo, ali eto nismo makar jedini.
Građanin postoji još samo u Ustavu, između dva zareza, dok u stvarnom životu prvo mora da se izjasni čiji je, kome se moli, kojim jezikom govori, koju zastavu drži u dnevnoj sobi i za čiju je vojsku navijao 1918. godine. Ako na sva pitanja odgovori pogrešno, prestaje da bude građanin i postaje izdajnik, komita, četnik, ustaša, Turčin ili neki drugi stručni termin iz bogatog fonda našeg građanskog društva.
Demokratski smo taman koliko je demokratska Demokratska Crne Gora.
Prva ekološka država na svijetu već 11. dana ostojanja dokazala je da njena Deklaracija neće ostati mrtvo slovo na papiru. Mrtvi će, po potrebi, biti svi drugi. Papir je, ipak, trebalo sačuvati - makar zbog ekologije
Ekološka država smo nesumnjivo, jer to jasno piše na papiru proizvedenom od posječenog drveta. Rijeke nam služe kao kanalizacija, vodoizvorište sa kojeg pije vodu bezmalo cijela Podgorica trujemo fekalijama sa svinjske farme, i da ne bi bilo ni govora o njegovoj budućnosti planiramo da na vrh njega poperimo novi grad sa svom pratećom kanalizacijom. Livade na kojima odavno nema stoke jer su se goveda pokondirila, postale su divlje deponije, šume služe da se posijeku, obale su nam kao građevinske parcele, a vazduh u Pljevljima kao besplatan test izdržljivosti ljudskih pluća.
Prirodu toliko volimo da smo odlučili da je svu privatizujemo, kako je neko neodgovoran ne bi koristio besplatno. Kod nas je zaštićeno područje samo područje koje investitor još nije stigao da pronađe.
Država socijalne pravde jesmo jer su kod su nas svi jednaki pred ničim, osim onih koji nijesu. Kao one Orvelove svinje, jednake kako i ostale životinje samo malo jednakije od drugih.
Na kraju ostaje vladavina prava. Kod nas pravo zaista vlada - samo se još utvrđuje iz čije kancelarije. Zakon je jednak za sve, ali nije svako jednako interesantan tužilaštvu, policiji i sudu. Za običnog građanina zakon je obaveza, za moćnika preporuka, a za partiju smetnja koja se uklanja amandmanom. Pravda je slijepa, što je kod nas protumačeno kao dozvola da ne vidi ništa: ni milione, ni stanove, ni tendere, ni kumove, ni zastarjele predmete.
Kada se, dakle, prvi član Ustava uporedi sa stvarnim stanjem, postaje jasno da to nije opis Crne Gore nego spisak osobina koje su joj nekada bile planirane. Nešto poput oglasa za stan u izgradnji: građanski, demokratski, ekološki, socijalno pravedan, sa pogledom na vladavinu prava. Rok završetka radova - čim se steknu uslovi.
A uslovi se, kao što znamo, u Crnoj Gori stiču veoma sporo. Osim kada treba posjeći šumu, betonirati obalu, zaposliti rođaka ili ćerku-cijenjenog kolegu, ili promijeniti zakon zbog investitora. Tada država iznenada postaje i suverena, i efikasna, i pravna, i brža od svake evropske administracije.
Možda bi zato prvi član Ustava konačno trebalo uskladiti sa stvarnošću:
„Crna Gora je formalno nezavisna država, privatnog oblika vladavine. Crna Gora je nacionalno prebrojana, povremeno demokratska, nerijetko šovinistička, deklarativno ekološka i država selektivne pravde, zasnovana na vladavini bolje povezanih.”
Bilo bi manje svečano, ali makar više ne bismo lagali ni sebe ni Ustav. A priroda bi nam možda oprostila. Ako je do tada ne prodamo.
