U Srbiji je objavljena Studentska lista. Posljednji tračak nade da se zemlja oslobodi zlog čarobnjaka iz Oza, njegove kartonske scenografije, televizijskih kerbera i vojske činovnika koji već godinama glume državu. I na dvoru je, izgleda, zavladala panika.
Režimska medijska konjica odmah je izvedena na teren. Emitovana je “specijalna” TV emisija. Informer, Pink, Prva i B92 uključili su propagandne sirene, a ista poruka odjeknula je sa svih ekrana koje vlast može da dohvati. Vidjeli smo poznati jezik Ćacilenda: „blokaderi“, „mrzitelji Srbije“, „izdajnici“, „nasilnici“, „prevaranti“. Uobičajeni repertoar režima koji je davno ostao bez politike, pa mu je proizvodnja neprijatelja postala jedina preostala ideologija.
13Ali ovoga puta načinjen je presedan. Stravično opominjući, zlokoban i opasan.
Da bi diskreditovali Iliju Srdanovića, prvog na Studentskoj listi, Vučićevi mediji javnosti su otkrili njegovu navodnu Ahilovu petu, mrlju iz prošlosti, podatak koji bi valjda trebalo da ga moralno i politički diskvalifikuje: čovjek se izjašnjava kao Crnogorac. Znači, ne kriminalac. Ne korumpirani funkcioner. Ne ratni profiter. Ne čovjek sa stanovima, plantažama marihuane, fantomskim firmama i računima po poreskim rajevima.
Crnogorac.
Na naslovnicama i u televizijskim tiradama ta riječ više nije podatak o nečijem identitetu. Ona postaje optužnica. Dokaz nelojalnosti. Nešto što se mora izgovoriti uz upitnik, uskličnik i izraz gađenja: „Izjašnjava se kao Crnogorac?!“ Kao nekada „šiptar“. Kao „ustaša“. Kao svaka riječ koju je velikosrpska propaganda najprije ispraznila od ljudskog sadržaja, zatim napunila mržnjom, pa njome obilježavala ljude prije nego što će protiv njih proglasiti sezonu lova.
Zato ovo nije obična predizborna prljavština. Retorika koja od čitavog naroda pravi sumnjivu kategoriju na Balkanu nikada nije ostala samo retorika. Mi dobro znamo kojim redom stvari idu: prvo naslovnica, onda hajka, zatim dehumanizacija, a na kraju se svi čude grobnicama kao da su nikle poslije proljećne kiše.
Sa političkih i ideoloških adresa koje još nose eho prijetnje da će za jednog Srbina biti ubijeno 100 muslimana ponovo se aktivira najstariji metod: kada više ne možeš da objasniš sopstvenu pljačku, proizvedi glavnog neprijatelja srpskog roda.
Satanizovanje crnogorstva za Vučićeve medijske pretorijance je opasna igra. Ono pokazuje potpuni gubitak kompasa i političke taktičnosti
Ovoga puta izbor je pao na Crnogorce.
Zanimljivo je da su čak i doskorašnje propagandne varijante „Milogorci“ i „Montenegrini“ privremeno odložene. Sada je dovoljno biti Crnogorac. Sama riječ postaje pežorativ. Sama pripadnost postaje dokaz zavjere. Ali, kako će to prihvatiti građani Srbije čije su porodične biografije pune Crne Gore? Oni koji su čitavog života, često sa ponosom većim od samih Crnogoraca, govorili odakle su im đedovi došli? Hoće li sada početi da kriju porijeklo da ih Informer ne bi proglasio separatistima? Hoće li spaljivati rodoslove i mijenjati akcenat da bi prošli Vučićevo ispitivanje podobnosti?
Bogami, teško.
Jer je u srpskoj kulturi, čak i u njenim najnacionalističkijim krugovima - možda upravo tamo najviše - crnogorsko porijeklo decenijama predstavljalo priključak na ideju slobodarstva. Crna Gora je u kolektivnoj imaginaciji bila rezervoar prkosa, dostojanstva i neposlušnosti, onoga čega je Srbiji bolno nedostajalo tokom njenih dugih vazalnih faza. A one su, ako je dozvoljeno primijetiti, trajale predugo. Jedna upravo traje.
Zato je satanizovanje crnogorstva za Vučićeve medijske pretorijance opasna igra. Ono pokazuje potpuni gubitak kompasa i političke taktičnosti. Ali pokazuje i nešto dublje: fašisoidni trans sistema koji, suočen sa mogućnošću poraza, instinktivno poseže za etničkim pedigreom kao osnovom političke podobnosti. Nervoza je razumljiva. Istorija uči da su upravo Crnogorci zadavali presudne udarce beogradskim autokratskim nacionalističkim režimima onda kada su oni vjerovali da će trajati vječno. Možda zato režim danas u jednom novosadskom kardiologu ne vidi čovjeka, profesora i kandidata, nego opasni genetski materijal slobode.
No, ova epizoda nije samo priča o Srbiji. To je poruka i nama u Crnoj Gori. Srpski opozicioni establišment morao je da shvati da je njegovo vrijeme prošlo. Da studenti nijesu dekor za njihove konferencije, nego nova politička činjenica. Da novu energiju ne treba pripitomljavati, ucjenjivati mandatima niti gušiti partijskim sujetama, već joj dati vjetar u leđa.
Isto važi i za Crnu Goru.
I nama je potrebna nova energija. Novi ljudi i nove ideje. Generacija koja neće pristati da bira između istrošenih dinastija vlasti i opozicije, između lokalnih namjesnika tuđih interesa i profesionalnih patriota koji državu vole samo dok je mogu naplatiti. Crna Gora mora izaći iz balkanske krčme u kojoj se politika vodi razbijanjem čaša, prebrojavanjem krvnih zrnaca i čekanjem da gazda iz Beograda odredi muziku. Jer taj gazda, vrhovni poglavar Ćacilenda i svega i svačega u Srbiji, odavno ne želi samo Srbiju. Želi region poslušnih provincija, političkih patuljaka i društava trajno posvađanih sa samima sobom.
Zato je riječ „Crnogorac“ ovih dana važnija nego što misle oni koji su pokušali da je pretvore u uvredu. Ako je biti Crnogorac u Vučićevoj Srbiji postalo dokaz neposlušnosti, onda tu optužbu treba nositi kao orden.
A ako Studentska lista zaista predstavlja početak kraja jednog autoritarnog poretka, možda režim nije pogriješio u svemu. Možda je dobro prepoznao odakle ponovo dolazi miris slobode.
