Postoji stara izreka da politika ne bi smjela da ulazi u Crkvu. U Srbiji, a preko Srpske pravoslavne crkve odavno i u Crnoj Gori, ta je dilema riješena na jednostavniji način: politika nije ušla u Crkvu - ona odavno drži ključ, određuje ko će služiti, ko će govoriti, a ko će, za dobro zajedničkog političkog poduhvata, ostati nijem.
Moderna evropska država počiva na načelu sekularizma i laicizma. Država ne pripada nijednoj religiji, ne poistovjećuje se ni sa jednom vjerskom zajednicom i svim građanima garantuje jednaka prava, bez obzira na njihova vjerska uvjerenja. U takvom poretku crkva može biti važan činilac društva, ali ne i paralelna vlast, politički štab ili ispostava tuđe državne ideologije.
69SPC je, međutim, odavno prestala da bude samo vjerska organizacija. U Crnoj Gori ona decenijama djeluje kao jedan od najorganizovanijih nosilaca političkog, nacionalnog i kulturnog uticaja Srbije. Njezine liturgije prečesto liče na političke skupove, njezini hramovi na pozornice nacionalne mobilizacije, a njezini velikodostojnici na nezvanične ambasadore projekta koji crnogorsku državu priznaje samo dok je može preoblikovati po sopstvenoj mjeri. Javna je tajna da je većina sveštenika SPC u Crnoj Gori prošla kroz stoge treninge psihološkog djelovanja kroz koje prolaze agenti tajnih službi.
Posljednja epizoda tog dugog političko-crkvenog rijalitija počela je izjavom Aleksandra Vučića o litijama i navodnim pokušajima federalizacije SPC. Ništa neobično. Predśednik Srbije već godinama govori o svemu: od rata i mira, ekonomije i bezbjednosti, do fudbala, istorije i vremenske prognoze. Zašto onda ne bi postao i vrhovni tumač crkvenih kanona i Svetoga predanja?
Ako već određuje ritam parlamenta, medija, institucija i bezbjednosnog aparata, bilo je pitanje vremena kada će početi da određuje i službenu verziju crkvene istorije.
No, njegove izjave i djelovanje postali su dosadno predvidljivi i krajnje iritantni za praćenje. Doza perverznog narativa mučenika srpskog naroda koji ne spava i ne jede zbog svojih građana je stanje ozbiljne poremećenosti, samo što još niko nije smogao snage da to kaže i pokaže, ali ođe je bitno nešto drugo, za sada novo.
Zanimljivije od Vučićeve izjave bili su odgovori koji su stigli iz iste Crkve.
Jedni (Joanikije) su poručili da predśednik Srbije nema što da se miješa u crkvene poslove i prekraja istoriju litija. Drugi (Metodije) su mu zahvalili zato što, navodno, upravo on čuva istorijsku istinu.
Pop Ćira i pop Spira na crnogorsko-brdsko-budimski način
Na prvi pogled — sukob. U suštini — dva glasa iste politike.
Ne treba se zavaravati da će svađa između dvije loše politike iznjedriti jednu dobru. To što se jedan dio SPC trenutno protivi Vučićevom tumačenju litija ne znači da je postao branilac crnogorske državnosti, sekularizma ili istorijske istine. Jedni bi da se politička moć Crkve podredi Vučiću, drugi bi da se Vučić ne miješa u monopol koji je Crkva već izgradila. Ali ni jedni ni drugi ne dovode u pitanje ono najvažnije: pravo SPC da uređuje politički život Crne Gore, prisvaja njezinu prošlost i određuje granice njezina identiteta.
Spor, dakle, nije nastao zbog principa. Nastao je zbog pitanja ko će upravljati zajedničkim političkim kapitalom. I ne samo političkim, onaj finansijski je podjednako važan.
Vučić bi da se litije upišu kao dio njegove državničke strategije. Dio SPC bi da ih sačuva kao sopstveni osnivački mit i dokaz političke snage. Jedni žele da Beograd bude vlasnik događaja, drugi bi da beogradska Crkva u Crnoj Gori zadrži pravo da sama raspolaže njegovim nasljeđem.
Za Crnu Goru je rezultat isti.
Čovjek bi mogao pomisliti da postoje dvije SPC: jedna neposlušna i druga režimska, jedna navodno narodna i druga dvorska. Ali, iza te predstave krije se ista organizacija koja je godinama sistematski potiskivala crnogorski identitet, negirala ili relativizovala postojanje Crnogorske pravoslavne crkve i crnogorskoj istoriji prilazila kao skladištu iz kojeg se može uzeti sve što odgovara svetosavskom narativu.
Razlikuju se u metodu, ne u cilju.
Jedni bi Crnu Goru vezali za „srpski svet“ preko neposredne političke kontrole iz Beograda. Drugi bi isti posao obavljali pod plaštom crkvene autonomije, narodnog spontanizma i navodne duhovne misije. Prvi traže poslušnost prema Vučiću, drugi prema crkvenoj hijerarhiji. A građanima Crne Gore ostaje da biraju hoće li im političku volju tumačiti partijski kabinet ili oltar.
Takav izbor nije sloboda. To je ucjena sa dvije ponuđene adrese.
Posebno je opasna brzina kojom se pokušava prepraviti istorija litija. One su godinama predstavljane kao spontani narodni i duhovni otpor zakonu koji je, prema tvrdnjama SPC, ugrožavao crkvenu imovinu. Hiljade ljudi izlazile su na ulice uz poruku da to nije partijski pokret.
Danas se, međutim, stvara slika da je čitav proces bio dio šire državne strategije Srbije, gotovo operacija koju je mudro osmislio i usmjeravao Beograd. Što je vjerovatno i tačno, previše je agenta srpskih službi (ne računajući samo sveštenstvo) bilo uključeno u litije i njihovu organizaciju da bi to bilo slučajno, i naivno očekivano da bi kormilo moglo biti dato na upravljanje samo Amfilohiju.
Za crnogorskog posmatrača u tome nema ničeg iznenađujućeg. Mnogi su i tada upozoravali da litije, bez obzira na različite motive učesnika, nijesu bile samo vjerski događaj. Njihov politički učinak bio je jasan: promjena vlasti, jačanje političkih struktura bliskih Beogradu i otvaranje prostora da SPC od vjerske organizacije postane jedan od ključnih arbitara crnogorske politike.
Današnja prepirka zato nije sukob istine i laži. To je svađa oko autorskih prava na laž.
Ko je vlasnik litija? Vučić, koji bi da ih prikaže kao uspjeh svoje regionalne politike, ili crkvena hijerarhija koja bi da zadrži oreol samostalnog pobjednika?
Građani koji su u njima učestvovali i koji su povjerovali u pitko natočenu laž, očigledno su najmanje važni. Njihova uvjerenja, strahovi i nade sada služe kao materijal za naknadno pisanje istorije.
To nije samo politički marketing. To je nacionalizacija tuđe žrtve i privatizacija kolektivnog iskustva.
SPC tu tehniku nije izmislila juče. Ona crnogorskoj prošlosti odavno prilazi kao plijenu. Kada joj zatreba Vučji do, crnogorska pobjeda odvaja se od crnogorske države, vojske, komandanata i istorijskog cilja, pa se prebacuje u „Kosovski zavjet“ i „svetosavsko nasljeđe“. Kada joj zatrebaju litije, građanski i vjerski motivi učesnika pretvaraju se u dokaz vjekovne odanosti jednoj naciji i jednome centru.
Obrazac je uvijek isti: ono što je crnogorsko prvo se proglasi „zajedničkim“, a zatim se to zajedničko prevede kao isključivo srpsko. To vam eklatantno pokazuje primjer od prije desetak godina, ako se sjećate, kada je uhapšen brat sestara Ane i Milice Dabović. Mediji koji njih dvije godinama potpisuju kao najbolje srpske košarkašice, su rođenog im brata potpisali kao crnogorskog kriminalca.
Ne smeta ništa što su u istoj kući u Herceg Novom rođene i odrasle i srpske sportske ikone i brat - crnogorski kriminalac, ako je to u službi službe. Istina nikada nije bila smetnja opštem cilju. Ako si uspješan i koristan onda si Srbin, ako vučeš neki negativan PR sa sobom onda si Crnogorac, Milogorac, Bosanac, Lala...
Zato nema razloga da se aplaudira onome dijelu SPC koji se danas usprotivio Vučiću. Njihov sukob nije naša emancipacija. Od dva zla ne smijemo birati „naoko” manje. Jer, zlo je zlo.
Crkveni velikodostojnici koji danas brane svoju nadležnost od predśednika Srbije nijesu se preko noći pretvorili u zaštitnike sekularne Crne Gore. Oni samo ne žele da politički gospodar preuzme posao koji su smatrali svojim. Ne brane granicu između Crkve i države, nego granicu između dva centra moći unutar istog političkog sistema.
SPC sada plaća cijenu dugogodišnjeg savezništva sa vlašću u Srbiji. Ćutala je dok su urušavane institucije, mediji pretvarani u propagandne biltene, a izbori gubili elementarnu ravnopravnost. Ćutala je o korupciji, partijskom zapošljavanju i sistemskom razaranju države. Kada je trebalo braniti principe, branila je poredak koji joj je garantovao privilegije.
Zauzvrat je dobijala novac, političku zaštitu, medijski prostor i status gotovo državne institucije.
Kada predugo śedite za stolom sa političkom moći, domaćin prije ili kasnije povjeruje da je i kuća njegova. Upravo se to sada dogodilo.
Vučić više ne traži podršku Crkve. On nastupa kao njezin tumač, hroničar i politički starješina. To je logičan završetak odnosa u kojem jedna strana dobija sakralni legitimitet, a druga materijalne i institucionalne privilegije. Poslije dovoljno dugog savezništva teško je utvrditi đe prestaje država, a počinje Crkva.
Ipak, najveći problem nije to što SPC više ne uspijeva da govori jednim glasom. Za građansku Crnu Goru bilo bi mnogo opasnije kada bi ponovo progovorila potpuno jedinstveno.
Problem je u tome što se oba njezina glasa hrane istom ideologijom. Poput one mitološke Amfisbuene koja podjednako guta sa obje svoje zmijske glave.
Jedan kaže da istoriju treba da tumači Vučić. Drugi da to pravo pripada isključivo SPC. Nijedan ne priznaje da crnogorsku istoriju, budućnost i politički poredak ne treba da uređuju ni kabinet predśednika Srbije ni crkveni velikodostojnici, već građani Crne Gore i institucije njihove države.
Što slijedi?
Najvjerovatnije neće doći do velikog raskola, ortodoksne šizme, ni spektakularnog sukoba. Uslijediće nekoliko saopštenja, poneka „bratska“ izjava i demanti koji neće demantovati ništa. Nakon toga će nastupiti tišina.
Ni vlast u Srbiji nema interes da otvoreno ratuje sa SPC, niti SPC želi da izgubi zaštitu i privilegije koje uživa. Sukob će se preseliti iza zatvorenih vrata. Njegovi tragovi viđeće se u kadrovskim rješenjima, odnosima među eparhijama, rasporedu episkopa i načinu na koji će pojedini crkveni velikodostojnici biti tretirani u režimskim medijima.
Na kraju će se dogovoriti.
Ne zato što su prevazišli razlike, nego zato što ih vezuje važniji zajednički interes.
Za Crnu Goru je zato pogrešno navijati za bilo koju stranu u tom sporu. Svađa među lošima neće iznjedriti dobroga. Sukob između dvije poluge istog sistema ne stvara slobodu, kao što prepirka oko vlasništva nad tuđom istorijom ne vraća istoriju njezinim stvarnim vlasnicima.
Jedini odgovor mora biti dosljedno odvajanje države od Crkve, zaštita crnogorske istorijske i kulturne baštine i odbijanje prava bilo kojem centru izvan Crne Gore da govori u ime njezinih građana.
Jer vlast koja uspije da postane tumač istorije, vjere i patriotizma više ne traži podršku građana.
Traži pokornost. A Crkva koja na to pristane nije žrtva politike. Ona je njezin saučesnik.
Tu prestaje vjera. Nestaje država. Gine istina.
I počinje kult. Kosovski ili crnogorski manje je bitno jer i jedan i drugi gutaju pred sobom istinu i pretvaraju je u mitomaniju i istorijski falsifikat.
