Velikosrpsko orgijanje koje je pratilo obilježavanje sto pedesete godišnjice Bitke na Vučjem dolu, nedugo nakon skarednog propagandnog uratka povodom obnove crnogorske nezavisnosti, potom aktuelizovanje pitanja čiji su crnogorski gradovi, kao i sve otvorenije negiranje crnogorskog istorijskog i kulturnog nasljeđa, nameću pitanje koje se više ne može odlagati – kako dovršiti emancipaciju crnogorskog nacionalnog bića i zadržati građanski karakter Crne Gore? Riječju, što u XXI vijeku znači biti Crnogorac ili Crnogorka?
Gotovo dvije decenije nakon obnove nezavisnosti postaje jasno da je najveća strateška greška savremene Crne Gore bila uvjerenje da će građanska država sama po sebi završiti proces nacionalne emancipacije.
Za crnogorstvo u XXI vijeku mora postojati jasna politička ideja, pretočena u nacionalni i politički plan
Vjerovalo se da će evropske integracije, razvoj institucija i liberalna demokratija učiniti identitetske sporove suvišnim. Desilo se upravo suprotno. Dok je građanski koncept ostajao bez jasnog nacionalnog oslonca, njegovi protivnici nijesu mirovali. Sistematski su gradili alternativno kolektivno sjećanje, prisvajali istorijske događaje, preoblikovali javni prostor i pokušavali da crnogorsku naciju svedu na istorijsku grešku koju tek treba ispraviti.
Benedikt Anderson naciju definiše kao zamišljenu političku zajednicu. Ona nije biološka niti vječna kategorija, već zajednica koju povezuju zajedničko sjećanje, politička pripadnost i osjećaj zajedničke sudbine. Ernest Renan još u XIX vijeku upozorava da naciju ne čini samo zajedničko porijeklo, već svakodnevna volja da se živi zajedno.
Zbog toga je vrijeme da odgovorimo na pitanje šta znači crnogorstvo u XXI vijeku.
Crnogorstvo XXI vijeka nije zatvaranje u etničke okvire niti odustajanje od građanskog modela države. Naprotiv. Ono podrazumijeva političku zajednicu koja svoj identitet gradi na istorijskom kontinuitetu, zajedničkom jeziku, kolektivnom sjećanju i pripadnosti državi Crnoj Gori.
Taj kontinuitet ne može biti zarobljen traumama kratkog XX vijeka, pa ni blistavom epopejom Narodnooslobodilačke borbe. Njegovo prirodno ishodište nalazi se u XIX vijeku – u međunarodnom priznanju Crne Gore, njenoj državotvornoj tradiciji, modernizaciji i evropskoj političkoj emancipaciji. Upravo tu leži temelj savremenog crnogorskog identiteta.
Upravo je to ono na što upozorava Entoni Smit. Moderne nacije nijesu održive bez zajedničkog istorijskog jezgra, kolektivnog pamćenja, simbola i mitova koji stvaraju osjećaj kontinuiteta između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Crnogorsko kolektivno sjećanje zato mora biti mnogo šire od iskustava XX vijeka. Ono mora biti ukorijenjeno u dugom istorijskom trajanju crnogorske državnosti.
Obnova autokefalne CPC ne smije biti predmet dnevne politike niti kratkoročnih političkih interesa, već dio dugoročnog promišljanja nacionalnog, kulturnog i istorijskog kontinuiteta Crne Gore
Iz toga proizlaze tri zadatka. Prvi je konstituisanje savremenog crnogorskog nacionalnog identiteta okupljenog oko zajedničkog jezika, istorijskog kontinuiteta i lojalnosti državi. Nacionalna emancipacija nije suprotnost građanskoj državi. Ona je njen preduslov.
Drugi zadatak jeste otvaranje ozbiljne, smislene društvene, a ne konfesionalne ili religijske rasprave o obnovi autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve. To pitanje danas dodatno usložnjava činjenica da se sama Crkva nalazi u teškoj situaciji i da je podijeljena između dva tabora. Upravo zato ono ne može ostati izvan ozbiljnog društvenog dijaloga.
Obnova autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve ne smije biti predmet dnevne politike niti kratkoročnih političkih interesa, već dio dugoročnog promišljanja nacionalnog, kulturnog i istorijskog kontinuiteta Crne Gore.
Treći zadatak podrazumijeva redefinisanje odnosa prema drugim narodima koji žive u Crnoj Gori. Crnogorska nacionalna emancipacija ne smije biti projekat isključivanja, već okvir unutar kojeg će svaki građanin imati jednako mjesto. Građanska Crna Gora nije država bez identiteta; ona je država u kojoj je većinski identitet dovoljno emancipovan da ne ugrožava druge, ali ni da pristaje na sopstveno potiskivanje.
Zato za crnogorstvo u XXI vijeku mora postojati jasna politička ideja, pretočena u nacionalni i politički plan. Plan koji neće ponuditi odgovore samo na ova tri pitanja, već će imati snage da okonča stanje permanentnog identitetskog rata u kojem Crna Gora živi gotovo pune dvije decenije. Tek kada se taj sukob zamijeni jasnom vizijom budućnosti, biće moguće završiti proces nacionalne emancipacije Crnogoraca i istovremeno sačuvati građanski karakter države.
