„Je li ti ovo crnski ili gorski“ jedan je od uobičajenih primjera lošega humora kojim se želi omalovažiti crnogorski jezik, a i crnogorski identitet. Osim prizemnoga ukazivanja na tobožnje rasparčavanje teritorije koja pripada istome narodu, ova „dośetka“ pretpostavlja ono što ne može dokazati: da je crnogorsko ime jezika samo po sebi karikaturalno.
Odmah pored nje naći ćete drugo najčešće umovanje: kad ne postoji austrijski, što bi postojao crnogorski jezik? Što Austrijanci mogu svoj jezik zvat njemački, a Crnogorci ne mogu svoj nazvat srpski? Ista se analogija, uz podjednako naporne pokušaje duhovitosti, izvodi i za engleski jezik.
51E ovđe smo već na terenu na kojem se možda i možemo porazgovarati. Ako oni što se na to poštapaju žele čuti kontraargument.
U nacionalističkoj interpretaciji srpske filološke tradicije jezik se na ovim prostorima najprije proglašava srpskim, a zatim se njegovo ime koristi kao dokaz da su i govornici, kultura i prostor, logično, srpski.
Silogizam je jasan: Svi štokavci su Srbi. Crnogorci su štokavci. Ergo, Crnogorci su Srbi, a Crna Gora srpska.
Kad se društvena konvencija predstavi kao prirodni poredak, konvencija postaje aksiom, te je više nije potrebno dokazivati.
U imenovanju jezika od strane svojih korisnika zanimljiva je savremena situacija u Hrvatskoj. Naime, zadnja tri popisa (sprovedena u ovome vijeku) pokazuju da Srbi u Hrvatskoj većinski govore hrvatski jezik – ili u najmanju ruku ne govore srpski. Na posljednjem popisu 2021. u Hrvatskoj se 123.892 ljudi izjasnilo kao Srbi, dok je srpski kao maternji jezik navelo ukupno 45.004 stanovnika. Čak i kad se tome dodaju oni koji su naveli srpsko-hrvatski i hrvatsko-srpski, njihov zbir ne doseže polovinu broja pripadnika srpske nacionalnosti. Ne znam treba li se ovđe zapitati đe je ba zapelo pa Srbi u Hrvats
koj mogu ne govoriti srpski, a Srbi u Crnoj Gori moraju govoriti srpski. Odgovor svakako treba tražiti u obrazovnome sistemu i jezičkoj politici. Ali to je druga tema, kojoj ću se djelimično vratiti u nastavku.
Sad da odgovorimo kako to da Austrijanci svoj jezik ne zovu austrijski, a Crnogorci svoj zovu crnogorski. I odakle Crnogorcima pravo da ne slijede austrijski primjer. Jer eto i Austrijanci imaju dugu i složenu istoriju. Bili su čak i carstvo i uvijek značajno veći od male Crne Gore i opet im ne smeta da svoj jezik zovu imenom druge države i drugoga naroda, kako to već „znalački“ iznose prvobranitelji jezika srpskoga.
Austrija može svoj jezik nazivati njemačkim jer taj naziv ne znači da je Austrija njemačka. S druge strane, crnogorskoj raspravi od Crne Gore se traži da jezik nazove srpskim upravo zato da bi se moglo tvrditi kako je ona u svemu što je ključno za njen identitet – srpska
Poznato je svima koji hoće da znaju da se ime jezika ne izvodi iz njegove gramatičke strukture. Riječ je o društvenoj, političkoj i istorijskoj konvenciji. To što je država Austrija odlučila da svoj jezik imenuje na jedan način ne obavezuje Crnu Goru da pri imenovanju svojega jezika primijeni isti princip.
Ali stvari imaju i dublje pojašnjenje. Npr. možemo posegnuti za etimologijom, pa i za istorijom i pokazati koliko je austrijski „argument“ u ovoj priči ranjiv i neprimjeren.
Prvo, priča o nepostojanju austrijskoga jezika i upotrebi njemačkoga u Austriji počiva na netačnoj pretpostavci da je naziv njemačkoga jezika nastao od imena moderne njemačke nacije i države, kao što se naziv srpskoga izvodi iz srpskoga nacionalnog imena. Iz toga bi, ako pratimo paralelu sa srpskim, slijedilo da je Austrija njemačka zemlja koja se otuđila. Što je istorijska besmislica.
A kad smo kod njemačkoga imena, naš pridjev njemački nije ekvivalent pridjeva deutsch. Njemac je slovenski naziv za onoga ko ne govori „našim“ jezikom i u bliskoj je značenjskoj vezi s riječju nijem.
Njemački pridjev deutsch postojao je vjekovima prije Deutschlanda kao jedinstvene njemačke države. Izvorno dolazi od starovisokonjemačke riječi diutisc, koja znači „narodni“, i služio je da se narodni govor razlikuje od latinskoga, kao jezika crkve i administracije. Otprilike kao kad Crnogorci za sopstveni jezik kažu jednostavno – naški.
Da se razumijemo, etimologija sama po sebi ne daje legitimitet nijednome lingvonimu. Ovđe samo pokazuje da nazivi njemački i srpski nijesu nastali niti su politički funkcionisali na isti način.
Polazni je kontraargument dakle ovaj: teritoriju Austrije jesu naselila germanska plemena, ali postojanje austrijske nacionalnosti danas niko ne dovodi u pitanje, da bi Austrijanci imali potrebu da svoj jezik nazovu po svojoj državi. Dovoljno je da jezik bude narodni.
No, ne možemo reći da u ne tako davnoj istoriji nije postojao momenat kad su Austrijanci pravili otklon od deutsche Sprache.
Poslije užasnoga iskustva anšlusa u Austriji je nakon Drugoga svjetskoga rata školski predmet Deutsch preimenovan u Unterrichtssprache, što znači „jezik nastave“, te je kroz školstvo građena svijest da zajednički jezik ne znači zajedničku državu, naciju ni političku sudbinu. Godine 1951. objavljen je Österreichisches Wörterbuch iliti Austrijski rječnik, normativni priručnik austrijske standardne varijante, iza kojega stoji Ministarstvo prosvjete Austrije, a u kojem se naglašavaju austrijske jezičke posebnosti. Taj rječnik pod istim imenom i s istom svrhom izlazi i danas.
Može primjer nepostojanja austrijskoga jezika biti zavodljiv, ali nije teško istražiti i doznati da su sredinom 20. vijeka Austrijanci bili vrlo svjesni da svoj identitet moraju obnoviti i učvrstiti te da su ne samo ime jezika već i naziv školskoga predmeta i te kako bitni za nacionalnu samopercepciju.
Austrijski primjer, dakle, pokazuje da je ime jezika bitno. Kad je trebalo učvrstiti poseban nacionalni identitet, Austrija je ozbiljno upravljala školskim nazivima, udžbenicima i normiranjem vlastite standardne varijante. Danas, međutim, niko iz njemačkoga imena jezika ne izvodi zaključak da se austrijska istorija i kultura mogu pripisati Njemačkoj. Za razliku od crnogorskih Crnojevića, koje srpski hegemonistički ideolozi proglasiše srpskim vladarima, Austrijanci ne moraju od Njemaca štititi svoje Habsburge.
Austrija može svoj jezik nazivati njemačkim jer taj naziv ne znači da je Austrija njemačka. S druge strane, crnogorskoj raspravi od Crne Gore se traži da jezik nazove srpskim upravo zato da bi se moglo tvrditi kako je ona u svemu što je ključno za njen identitet – srpska.
Zato su austrijski i crnogorski jezički primjeri neuporedivi. Austrijanci nemaju austrijski jezik. Ali imaju luksuz da im to niko ne navodi kao dokaz da ne postoje.
