Podne je. Avion Aerolineas Argentinas slijeće na aerodrom u Resistenciji, glavnom gradu argentinske pokrajine Ćako. Ostvarujem dugogodišnji san da posjetim Crnogorce koji žive u ovoj udaljenoj regiji. Iako odsječeni od matice gotovo cio vijek, sačuvali su stari crnogorski jezik, običaje, kulturu, mentalitet, vjeru, identitet i, što je najbitnije, memoriju o sebi.
To generalno ne bi bilo fascinantno da njihovi sunarodnici u matici nisu izgubili sve od navedenog. Čak im je i svijest o samima sebi izbrisana. Činjenica da se tih gotovo 100 hiljada Crnogoraca u Južnoj Americi još uvijek drži po pitanju svega me je vazda fascinirala. Čudo je ta slobodarska krv. I peča i prkos i ponos. Divim im se zbog toga i volim ih.
Na let me dovezao prijatelj iz Buenos Airesa. Crnogorac. Od oca Crnogorca i majke Crnogorke. Slabo govori jezik, ali trudi se da nauči. Đed mu je došao 1925. iz Cuca. Znam, očigledno mu je bilo lijepo pod ''braćom'', pa se otisnuo u svijet iz ćefa i avanture. Da se nikad ne vrne na ljuti cucki krš.
Majka mu ima gotovo 100 godina. Kako ona veli ''zbori po naški''. Čisti crnogorski jezik, kakav se nekad zborio. I majka i otac su joj iz Cuca. ''Ja sam ti Cuckinja! Nikad nisam bila u Crnu Goru ali nema ništa ljepše od moje Crne Gore!'', reče mi vitalna starica. Što ti je krv, pomislih. Vrela cucka i katunska. Vjekovima prolivana i nikad dovoljno prosuta. Valjda tako mora.
Sa druge strane vazda sam se pitao zašto su Crnogorci u Crnoj Gori pogubljeni? Ako su ovi u Argentini bili odsječeni od matice toliko vremena, izgleda da je i matica bila odsječena od same sebe. Generalno, to i jeste istina.
U Crnoj Gori se nakon 1918. živjela neka druga svijest, tuđa, i tuđi jezik, običaji, kultura, identitet, istorija, a i vjera ako ćemo pravo. Tuđi mozgovi u crnogorskim glavama. I to je ostavilo traga, do dan danas. Mada, potonji bastion svega toga i potonji ostatak srbijanskih bajoneta koji su krvnički umarširali u Crnu Goru te godine jeste zapravo Crkva Srbije.
Krećemo vožnju ka crnogorskoj koloniji u srcu Ćaka. La Montenegrina. Tako su je nazvali prvi doseljenici. Gotovo tri sata vožnje dosadnom pravinom kroz argentinska bespuća. Dolazimo u gradić Maćagaj. Nekad je ođe bilo dosta Crnogoraca. I sad ima familija koje tu žive. Nikčevići, Milovići... Bilo ih je toliko da su sagradili i crkvu. Crnogorsku naravno. Lijepa građevina, sa dvije manje ruske kupole, interesantnog izgleda, neuobičajena za crnogorsku sakralnu arhitekturu.
Da nema prepoznatljive ikone Svetoga Vasilija Ostroškog nikad ne bih provalio da se radi o našoj svetinji. Kapija je zaključana. Dok sam fotografisao ovo zdanje, sa unutrašnje strane ograde pojavi se i razjareni četvoronožni čuvar imanja da domaćima u crkvenom domu oglasi posjetioce. Izađe i tamnoputi pop, i na meni znanom jeziku opozva kucka. Meni se obrati na španskom i upita oću li da uđem. Potvrdih na crnogorskom, a pop se iznenadi i uzvrati. Kolumbijac, bio skoro deset godina na službi (i obuci) u Crnoj Gori. Otvori kapiju i srdačno me primi.
U dvorištu ispred crkve nalazi se grob. Aleksandar Konovalenko. Budući da tamošnji Crnogorci nisu mogli naći crnogorskog sveštenika zbog znane vam situacije, pronašli su ovog Rusa za svog duhovnika. Zbog toga vjerovatno i ruski stil gradnje. Na njegovom grobu nalazi se i metalna ploča na kojoj piše: ''Archipreste Alejandro Konovalenko 21-Mayo-1952 – Fundador de la Inglesia Montenegrina Ortodoxa – Los Montenegrinos le dedican este recuerdo.'' Vjerujem da svi razumijete napisano. Osnivač Crnogorske pravoslavne crkve u Ćaku. Podignuto godine 1952.
Za navedeni grob sam znao odavno i želio da ga vidim i fotografišem. Dok sam to radio, moj domaćin mi reče: ''Vidiš ovo'' – pokaza na riječi ''Inglesia Montenegrina Ortodoxa''. ''To nije tačno!'' nastavi. ''To ne postoji!''. ''Da se Konovalenko ustane on bi to makao''. Prećutah.
Nije mi bilo do rasprave koliko do toga da saznam ono što su mu usadili i što on dalje distribuira Crnogorcima u Ćaku. Prije svega su dobro poradili na smjelosti, toj staroj srpskoj osobini kojoj sam se vazda divio. Smjelosti da im uopšte padne na pamet da nekoga ubjeđuju u to ko je i što je i smjelosti da mogu i da pomisle da poznaju nečije pretke i familijarnu istoriju bolje od toga koga se to tiče. Tako i ovaj moj tj. njihov Kolumbijac imade smjelosti da tvrdi da bolje zna nešto od Crnogoraca koji su spomenik podigli davne 1952. i da bolje zna što bi Konovalenko uradio od onih koji su ga poznavali i tu doveli. Srbijanska posla. I plata, da se ne lažemo.
Obišao sam svu dijasporu. Od Kalifornije do Novog Zelanda. Činjenica je da su se Crnogorci održali samo onamo đe nije bilo Crkve Srbije da ih pomuti. I da im ''objasni''. Nažalost, nije bilo crnogorske crkve da ih zaštiti i drži na okupu, a ni države. Sa druge strane, što bi jedan moj dobar prijatelj iz San Franciska rekao: ''Crnogorci nisu mogli da odole mirisu ćevapa iz podruma srpske crkve''. I to je tačno. Održali su se samo u Južnoj Americi. I onda je i ona došla na red.
Neki drugi put ću pisati o tome kako je uopšte ova crnogorska crkva u Maćagaju preoteta. To je priča za sebe. Pretpostavljate, neko je uzeo pare. Sa druge strane, sjećate se kad je prije desetak godina Amfilohije pošao na turneju po Južnoj Americi, upravo sa namjerom da uništi i taj potonji bastion neukaljanog crnogorstva. Pa je osnovana i takozvana Eparhija buenosaireska i južnocentralnoamerička sa Amfilohijem kao njenim administratorom, a naslijediće ga Kirilo Bojović, brat poslanika Bojovića.
Srećom, uglavnom su odbijeni. Opet vrela crnogorska krv i ljudi koji su se podizali sa pričama njihovih baba i đedova, a i većini su preci u ovu državu došli upravo kao izbjeglice iza Božićnog ustanka jer im povratka u Crnu Goru nije bilo. I tako je ta misija generalno propala, ali nastavljaju da buše na sve strane.
Kao što buše na sve strane i svakoga dana u voljenoj nam domovini na najgori mogući način zloupotrebljavajući vjerska osjećanja vjernika i ljudi u potrebi i nuždi. Troše se milioni eura na razaranje temelja crnogorske države i identiteta. Sve se čini da se Crnogorci opet bače u zaborav i da mjesto svoga uzmu tuđi mozak.
I znate li kako to izgleda? To izgleda tako što recimo jedan iseljenik u SAD kojemu su preci bili učesnici svih mogućih crnogorskih bitaka danas zna samo za ''ćevapčiće i sarmicu''. To su jedino i mogli da ga nauče oni kod kojih je odio. Kod kojih je, nažalost, jedino i moga da ode. I to je jadno i žalosno. E, to će vam se desit sa Crnom Gorom ne probudimo li se.
Jer oni rade. Ne staju. Neumorno. Na ispunjavanju zle agende protiv Crne Gore evo gotovo dva vijeka. Bez prestanka. A kad ćemo mi da pogledamo sami sebe? Kad, Crnogorci?
