Izjava Nika Đeljošaja da je Ulcinj albanski grad nije gaf, ona je politički program. I zato je opasna.
Nije ovdje riječ o tome ko u Ulcinju čini većinu, kojim jezikom govori ili kojoj naciji pripada. To niko razuman ne osporava. Problem nastaje onog trenutka kada potpredsjednik Vlade Crne Gore jedan crnogorski grad određuje kao nacionalni posjed jednog naroda. Jer tada više ne govori kao predstavnik svoje partije, već kao čovjek koji je položio zakletvu da će štititi Ustav države koju predstavlja.
67A Ustav ne poznaje srpske, albanske, bošnjačke ili hrvatske gradove. Poznaje samo crnogorske opštine i građane koji u njima žive. Upravo zato ova izjava predstavlja mnogo više od političke neodgovornosti. Ona potvrđuje da je Andrija Mandić uspio da instalira novu političku realnost u kojoj Crna Gora više nije zajednička država, već zbir teritorija podijeljenih među lokalnim šerifima vladajuće koalicije. Svako je dobio svoj feud, svoje biračko tijelo i pravo da nacionalnim ključem obilježava prostor koji kontroliše. To nije decentralizacija. To je feudalizacija države.
Građanski koncept nikada nakon obnove nezavisnosti nije bio ugroženiji.
Najveći apsurd cijele priče jeste što danas upravo politički predstavnici manjina preuzimaju politički obrazac svih onih režima od kojih su njihove zajednice decenijama zazirale. Matricu Slobodana Miloševića. Matricu Vojislava Koštunice. Matricu Aleksandra Vučića. Matricu prema kojoj teritorija nije prostor zajedničkog života građana, već nacionalni plijen koji treba obilježiti zastavom.
To je ista ideološka škola. Samo su se promijenile uniforme. Nemojmo se zavaravati da je riječ o nacionalnom romantizmu. Nije. Nacionalizam je ovdje samo marketing. Pravi proizvod su milioni.
Bosnizacija Crne Gore ne sprovodi se zbog ljubavi prema naciji. Sprovodi se zbog kontrole prostora, novca, tendera, koncesija, zapošljavanja i političkog uticaja. Građanima se prodaju velikodržavni snovi, dok se iza kulisa dijele funkcije i budžeti. Narodu identitet, političarima biznis.
Stara balkanska prevara.
Ali jednako zabrinjava nešto drugo. Gdje su danas slobodni Albanci? Gdje su slobodni Bošnjaci? Gdje je kritika njihovih političkih predstavnika iz redova njihovih naroda?
Ne čuje se ne zato što je nema, nego zato što se u sredinama kojima upravljaju partneri četničkog vojvode kritička riječ plaća društvenim izgnanstvom. Ko ćuti, dobije posao. Ko klimne glavom, dobije tender. Ko se učlani, dobije funkciju. Ko progovori, dobije etiketu izdajnika vlastitog naroda.
To je mehanizam svake autoritarne vlasti. Zato danas svaki slobodan Albanac, svaki slobodan Bošnjak i svaki slobodan čovjek koji odbija da svoju naciju pretvori u partijsku knjižicu predstavlja mnogo većeg patriotu od čitave armije profesionalnih rodoljuba na državnom budžetu.
Njih treba braniti. Jer upravo oni danas brane građansku Crnu Goru. A front odbrane građanskog društva postao je posljednja linija odbrane države. Ovo više nije sukob vlasti i opozicije. Ovo je sukob dvije civilizacije.
Istorija ne prašta političku amneziju. Zato je vrijeme da politički predstavnici manjina konačno odluče kome pripadaju - građanskoj Crnoj Gori ili etničkim trgovcima
Jedna Crnu Goru vidi kao mozaik geta, plemena i nacionalnih torova. Druga kao zajednicu slobodnih građana. Jedna svaku planinu, svaki grad i svako selo prvo pita kojoj naciji pripada. Druga pita kakvu državu ostavljamo svojoj djeci.
Lovćen zato nije simbol jednog naroda. Lovćen mora ostati simbol svih građana Crne Gore.
Nasuprot njemu stoji politika kasabe. Politika u kojoj se država cijepa na etničke pašaluke, institucije pretvaraju u partijsku prćiju, a Ustav u bezvrijedan komad papira.
Današnja vlast sve otvorenije pokazuje svoje lice. Nacionalističko. Antievropsko. Antiimigrantsko.
Kada su razularene horde sijale strah ulicama Crne Gore, nijesu stale uz građane koji su bili mete nasilja. Stale su uz atmosferu koja je nasilje proizvodila. Uvodile su vize, zatvarale vrata i širile političku paranoju prema ljudima koji su u ovu zemlju došli tražeći sigurnost.
I upravo tada su politički predstavnici manjina zaboravili sopstvenu istoriju. Zaboravili su kako su njihove sunarodnike upravo politike sa kojima danas dijele vlast tjerale sa kućnih pragova u nepreglednim traktorskim kolonama. Zaboravili su ko je proizvodio izbjeglice, a ko ih je primao.
Istorija ne prašta političku amneziju. Zato je vrijeme da politički predstavnici manjina konačno odluče kome pripadaju - građanskoj Crnoj Gori ili etničkim trgovcima.
A jednako je vrijeme da Crnogorci razumiju, da ostati dosljedan odbrani građanske države nema alternativu. Ne zato što je to politički isplativo, nego zato što bi odgovor nacionalizmom na nacionalizam predstavljao konačnu pobjedu upravo onih koji ovu zemlju godinama pokušavaju pretvoriti u zbir zavađenih plemena.
Naša ideja mora ostati emancipatorska i inkluzivna po svaku cijenu. Jer onoga dana kada prihvatimo da gradovi imaju naciju, država će prestati da je ima.
