Zgroženi smo postupkom umjetničkog direktora Nikšićkog pozorišta. Ponovo smo začuđeni primitivizmom i nekulturom čelnika kulturnih ustanova.
Kao da ne živimo u “oslobođenoj” Crnoj Gori, đe kontrarevolucionarni kadrovi u vidu raznih Kovačevića i Jelića vedre i oblače, kreirajući novu normalnost u kojoj nema baš ničega zdravorazumskog. Kao da ne živimo u zemlji u kojoj mrak guta progresivne ideje, dok se pristojan i civilizovan svijet bori s polusvijetom. Pobjeda tradicionalne nad modernom Crnom Gorom, rekli bi “oslobodioci”. Nazovimo sveopšte ludilo pravim imenom – vrijednosno posrnuće, ponor čije dno produbljuju iz dana u dan.
23
Neki od prvih posttridesetoavgustovskih darova očitovali su se u ciljanim postavljenjima rukovodećih, srpskoj crkvi odanih kadrova na čelne pozicije obrazovnih i kulturnih institucija. Kroz obesmišljavanje institucionalnih temelja društva, stihijski obesmišljavaju crnogorski identitet, do potpunog ukidanja.
Pravo i Pravda pominju se samo kroz prekrajanje istorijskih činjenica
Zato se odnos prema ženskim pravima ne smije posmatrati izolovano, bez sagledavanja ukupnog društvenog ambijenta, te izvorišta destruktivnih stavova. Jelićevo iskrivljeno poimanje diskriminacije oslikava trogodišnje djelovanje nikšićke vlasti.
Valja podsjetiti da je ideja o litijama kao socijalnom fenomenu, faktoru društvene kohezije, nimalo slučajno, promovisana upravo u Nikšiću, na Filološkom fakultetu. Ne zaboravimo i paradiranje Prvoslava ženomrsca, utemeljivača stava duhovnih sljedbenika SPC o ženama diskriminatorkama, što je, između ostalog, rezultiralo proglašenjem slave grada, odnosno desekularizacijom.
Tako se u Nikšiću slavi sve i svašta, osim Dana nezavisnosti, za vlast nevažećeg praznika. Uživaćemo u bogatom majskom programu – pojanju Danice Crnogorčević i izvjesno novom skrnavljenju himne, danima Romanovih i ostalim rusko-srpskim hepeninzima. Od prodaje Dražinih kalendara na gradskom trgu i parastosa četničkom vođi, do plakata sa likom Slobodana Miloševića. Svetosavske svečanosti, ćirilično Lj, poslanice kao izraz izmišljene tradicije... Rusofilija pod plaštom viševjekovnih veza, slavodobitno klicanje počiniocima genocida, zločincima koji su mučki ubijali žene i djecu, sve pod krinkom vjere i pravoslavlja.
A Nikšićko pozorište izgubilo je epitet kulturne ustanove onoga momenta kada je u njega kročio Matija Bećković. Umjetnost u funkciji jeftine zabave za neočetnike i vjerske fanatike. Program kreiran po njihovom ukusu i mjeri, uz rijetke sadržaje koji odudaraju od agende zasnovane na nametanju lažne prošlosti i rehabilitovanju četnika.
Ovaj polusvijet odbija borbu protiv nasilja, jer se nasiljem hrani. Beskonačno će obrtati krug i vraćati nas pogubnim ideološkim svjetonazorima
Polazna tačka je dakle, klerikalna vlast, čiji čelnici više vremena provode na sastancima sa sveštenstvom, negoli u svojim kancelarijama. Drugačija percepcija u odnosu na aktuelni momenat, pogrešna je na svim nivoima.
Naknadna pamet predsjednika opštine besmislena je koliko i sada već kultno namještanje sata. Svođenje nasilja na “određeni društveni problem” koji drugačije ne bi dobio publicitet, nova je potvrda besramnog licemjerstva. A upravo je njegov umjetnički direktor, očito željan publiciteta, jedva dočekao javno obznanjivanje mizoginog ćiriličnog pisma.
Rukovodstvo pozorišta, relativizatorski prvaci, pokušaše nas uvjeriti da je negiranje diskriminacije estetski doživljaj i faktički okriviše javnost za bespotrebnu ujdurmu.
A opskurni portali i ostali rusko-srpski proksiji podsjetiše nas da je Jelić žrtva progona bivšeg režima. Aktivacija narativa o ugroženom Srbinu – ogledni primjer “angažovane propagande”.
U zemlji femicida i selektivnih abortusa, vlast vrše podržavaoci stava da crkva treba da upravlja ženskim tijelom. Za crkvu je priča o jednakosti i ravnopravnosti relevantna isključivo s aspekta teze o njihovoj višedecenijskoj ugroženosti.
Pravo i Pravda pominju se samo kroz prekrajanje istorijskih činjenica. Obavezu poštovanja ljudskih prava, u kontekstu poštovanja različitosti, trebalo bi ukinuti, jer je za paravjerski rukovodeći organ državne i dobrog dijela lokalnih vlasti svako odstupanje od srednjovjekovnih takozvanih tradicionalnih vrijednosti neprihvatljivo.
Nikšićkim ulicama mešetare nacišovinisti. Slobodarskom perjanicom, igrom slučaja, upravljaju oni koji personifikuju svo zlo kojem je Nikšić bio bastion. Nekad oaza i simbol herojstva, topline i prijateljstva, danas izmrcvaren i gotovo bezličan. Dok cvjeta nasilje, fašisti kaljaju imena heroja i heroina. Zadojeni mržnjom, ukalupljeni u svom mračnom univerzumu, plašeći se civilizacijskih tekovina, krvnicima i nasilnicima ponosno se klanjaju, nazivajući ih herojima.
Zato ovaj polusvijet odbija borbu protiv nasilja, jer se nasiljem hrani. Beskonačno će obrtati krug i vraćati nas pogubnim ideološkim svjetonazorima, a pitanje je hoćemo li im pognutih glava, držeći se iznad situacije dozvoliti da ga zatvore.
