Da vođenje državne, regionalne, gradske politike i kulture može biti ravno tržnici riječi kojih se govornici odriču prodajući budzašto njihove kazivače, a da se ovi, uredno koristeći ćirilicu u zvaničnim obraćanjima bahato razmeću sa pozicije autoriteta stolica koje su zauzeli, imali smo priliku da se uvjerimo čitajući pismo umjetničkog direktora Nikšićkog pozorišta.
Ovaj zabranjuje izvođenje predstave “IzloŽene”, rediteljke Sandre Vujović, zamišljene kao omnibus, koji analizira genezu nasilja nad ženama kroz iskaz umjetnica, kao način reakcije na pomenuti fenomen.
Odbijajući ovu predstavu, koja je nastala kroz projekat Nezavisne teatarske scene Bunt i Centra za kulturu Tivat, autor pisma u desetak redova izražava indignaciju temom, bjesomučno rabljenom, odvraćajući pogled od drugih problema, a da pritom lični stav ima težinu negiranja mogućnosti njenog izvođenja.
23Nakon reakcije Bunt scene na pomenuti događaj, oglašava se i pristigli gradonačelnik iz Brisela zahvaljujući umjetičkom direktoru, što je kroz svoj stav pokrenuo javnu polemiku i skrenuo pažnju javnosti na problem, a i na predstavu koja tako dobija publicitet, koji možda ne bi imala da su se stvari drugačije odvijale (sad slijedi smješko da podupre konstrukciju).
Insistira takođe na dijalogu, organizaciji tribina i okruglih stolova na temu nasilja nad ženama, kao problem koji nije svima vidljiv (pa ni umjetničkom direktoru).
Iz prethodnih redaka možemo se uvjeriti da je rasplet sasvim neočekivan, a opet dobro poznat kao taktika u oštrim krivinama iz kojih se u naletu izlizane terminologije globalnog sela lako izlazi punom brzinom.
Papagajska retorika globalnih i eurointegracija rađa nove poklonike sistema krutih obrazaca, čija banalizacija dolazi do izražaja u pomenutim primjerima loše kulturne politike, koju ad hoc koriguje gradonačelnik raspuklim frazama. One naseljavaju sve bjelosvjetske projekte na zajedničke teme globalizovanog sela od Evrope i svijeta.
I eto gotove karikature nastojanja kreiranja obrazaca napretka sa zajedničkim imeniteljima tema koje žuljaju planet.
Da zbilja prevazilazi maštovitost pozorišne imaginacije imali smo priliku puno puta da se uvjerimo u proteklih nekoliko godina živeći smjenu vlastodržaca, koji se odriču svojih prethodnika smještajući ih u politički otpad bez selekcije i reciklaže.
U konkurenciji najboljih scenarija zbilje je i afera Tunel. Ministar odbrane je nakon krađe stoljeća, uz prokopavanje tunela do Višeg suda (u po bijela dana), u čijem depou su su nalazili krunski dokazi protiv zločinaca i lagerovana droga, dokazivao ispravnost organa reda obznanjujući lica kradljivaca post festum.
Na događaj je ukazala službenica suda, sasvim slučajno, zbog promaje iz otvora pomenutog tunela.
U samom vrhu je i štancovanje budućih mladih lidera koji fingiraju samopouzdanje sipajući rečenice zajedničkog evropskog i svjetskog okvira uz oprobane lukrativne metode projekata saradnje.
Zatim proglašavanje pobjednika na izborima noć prije kraja trke, kada svaka od političkih partija postaje samozvani dobitnik, u punom sjaju viktorije…
Sličnim lovorima se ovjenčavaju i pisci nakon što njihovi talenti budu potvrđeni na regionalnim i EU takmičenjima, ne štedeći riječi hvale za svoja djela, sputana okovima malograđanske sredine, dok se javnosti obraćaju isto takvim sredstvima sa visokih adresa spremajući crnogorsku zbilju u intrigantne priče tipa feljtona ili dramaturškog predloška.
Svoje djelovanje u borbi protiv tradicionalnih i patrijarhalnih nazora u promišljenju o književnosti proširuju i na školskim radionicama.
…kada furi na sve strane…
