Marko Šelić Marčelo je jedan od onih autora čije se ime odavno ne vezuje samo za muziku. Njegov izraz jednako živi u književnosti, kolumnama i društvenom angažmanu, uvijek na granici ličnog i kolektivnog, intimnog i političkog.
Prepoznatljiv po britkom jeziku i dosljednoj autorskoj poziciji, Marčelo godinama u Srbiji gradi opus koji ne traži komfor, već je obilježen kritičkim promišljanjem stvarnosti, snažnim lirskim stilom i izraženom društvenom sviješću.
Na muzičkoj sceni pojavio se početkom 2000-ih i brzo osvojio pažnju albumom De facto (2003), nakon čega su uslijedili Puzzle shock! (2005), Treća strana medalje (2008), Deca i Sunce (2010), Napet šou (2014) i Nojeva varka (2021), dvostruki album koncipiran kao svojevrsni roman u stihu.
Paralelno sa muzikom, Marčelo razvija i bogatu književnu karijeru. Autor je romana Zajedno sami (2008), kao i serijala Malterego (Rubikova stolica, 2012; Higijena nesećanja 1 i 2, 2017; Intronaut, 2025), koji je ušao u širi izbor za NIN-ovu nagradu.
Diplomirao je srpski jezik i književnost na Filološki fakultet u Beogradu. Njegovo interesovanje za umjetnost obuhvata i strip i pozorište.
Marčelo za Analitiku kaže da “radi i radi u Beogradu, a živi u svom svijetu”.
BUĐENJE
Što Vam nedostaje iz vremena kada ste bili dijete?
- Bezbrižnost. Iako sam bio dijete onih i onakvih devedesetih, ali djeca prosto umiju da naprave bezbrižnost, uprkos onome čime su okruženi… Kasnije sam tu vještinu sasvim izgubio.
Što najviše volite u tome što ste odrasli?
- Iskustvo razumijevanja svijeta, iako je to bolno, jer, da se nadovežem na prvo pitanje, mnogo je ljepše kada o svijetu misliš ljepše jer o njemu ne znaš ništa. Međutim, slika je sad realnija, iskusnija, a trudim se da paralelno sa tom slikom ne izgubim dječaka u sebi koji pokušava da ne bude iskvaren u tom svijetu, kakav god on bio.
Za koji Vaš talenat smatrate da nije došao do izražaja?
- Prilično sam koristio sve svoje talente i pucao iz svih topova. Mislim da nema nijednog koji je važan, a da nije upotrijebljen kroz ovo što radim. Možda to što sam se prije nego što sam se opredijelio za pisanje, bavio crtanjem i bio sam ok u tome, a paralelno sa tim je srodno i vajanje. Umijem i dan danas nekome da napravim slatke i simpatične figurice od plastelina za poklon. Da sam otvorio poslastičaru taj bi talenat došao do izražaja i možda bih bio imućniji nego kao umjetnik, ali… Sad je kasno, mada možda i nije.
Koju svoju osobinu smatrate najgorom?
- Potpuno bespotreban smisao za kašnjenje i sporost, a to je u stvari povezano. Ja sam spor u svemu i ja kasnim. Budim se i već nešto kasnim i tako mi počinje dan. Otvorim oči i blenem u telefon i tu mi već izlistavaju šta je trebalo da se desi i šta nije.
Volio bih da sam brži i da umijem preciznije da gledam na sat. Sporost ne umijem da suzbijem, ali kašnjenje, iz poštovanja prema drugima, gledam da suzbijem koliko god mogu.
Što najviše cijenite kod drugih?
- Razumijevanje za moje kašnjenje, to baš volim. Kad vidim tu osobinu, odmah mi lakne.
U OGLEDALU
Kako bi se zvala Vaša filmska biografija i ko biste voljeli da glumi Vas?
- “Od Paraćina do zvijezda” (smijeh). Ništa manje od Bikovića tu ne bi bilo u redu (smijeh).
Foto: Nemanja Maraš
Kako biste nekome, preko telefona, u pet riječi opisali sebe?
- A što se baš preko telefona to odigrava? Nešto me sad baš strah takve osobe. Zamisli neko zove i kaže predstavi mi se u pet riječi ili ovaj sam zove: “Zdravo, ja zovem da vam se predstavim u pet riječi” (smijeh). Štreber, sporać, dosljedan, požrtvovan, maštar/idealista.
Kako biste opisali sebe da ste hrana?
- Moj odnos prema hrani je takav da volim one čipseve sa bezveze ukusima, koje jedan moj prijatelj zove hrana za kosmonaute. Neka bude da bih bio čips sa zanimljivim ukusom.
Koju moć super-junaka biste voljeli da imate?
- Primanje honorara na vrijeme. Tu supermoć malo ko u Srbiji ima.
Foto: Aleksandar Zec
Sa kojom ličnošću, stvarnom ili izmišljenom, biste se zamijenili na jedan dan?
- Brus Vejn/Betmen, Princ Adams/Hi Men, Optimus Prajm koji mi je iz djetinjstva ideal pravdoljubivog, dobrog vođe, ali to na stranu… Najviše na svijetu bih se zamijenio sa bilo kojom od moje dvije mačke, jer to što one žive to je banja. To nema nijedan problem u životu.
SVAKODNEVICA
Što radite nedjeljom poslijepodne?
- To je jedino vrijeme kad ne radim ništa i branim ga po svaku cijenu. Zašto ga treba braniti? Zato što zaprepašćujuće mnogo ljudi ne može da suzdrži svoju genijalnostdo ponedjeljka ujutru, nego ti pišu nedjeljom, predlažuideje, uvaljujuobaveze... što je za mene vrhunska bezobzirnost. Obožavam, apsolutno obožavam, da im ne odgovorim. Mada, time ne riješavam problem, jer činjenica da sam vidio poruku/poziv već me iznervirala. Jedini spas je "analogna nedjelja": potpuno negledanje u telefon.
Koja pjesma Vam je uvijek u vrhu liste omiljenih?
- Nešto sa albuma “Grejs”, Džefa Baklija, nešto od Luija Prime, nešto od Rejdioheda…
Koja knjiga/predstava/film je, u posljednje vrijeme, na Vas ostavila najsnažniji utisak?
- “Ubod pčele” irskog pisca Pol Marija, serije “The Boys” i “Adolecense”.
Gdje biste voljeli da otputujete?
- Najviše bih volio da otputujem u svoju zemlju, a da je slobodna.
Koje prevozno sredstvo najmanje volite?
- Javni prevoz, zato što uopšte ne znaš kad će da dođe. Pošto sam pješak i ne vozim - svojim izborom - prinuđen sam da se kroz Beograd krećem ili taksijem ili javnim prevozom. E, javni prevoz je pakao.
DA TI KAŽEM...
Kome sve ispričate?
- Najbližim prijateljima, koji su ljudi iz benda i razna ekipa oko benda, djevojci.
Čemu se uvijek obradujete?
- Obradujem se kišnom danu, jer te onda svi ostave na miru. Slobodan si tog dana, a možda nije trebalo da budeš. Ne znam da li se to onda zove kontrameteoropatija, kad kiša uopšte ne pravi depru, nego naprotiv…
Foto: Ana Kašćelan
Da li za nečim žalite?
- Nemam velika suštinska životna kajanja. Imam neke sitne greške, što si mogao bolje, što nisi završio faks ranije… Ali, u suštini, ne mogu da kažem da sam osoba nezadovoljna sobom, u smislu velikih kajanja…
Bez čega ne možete?
- Kofein je stvar broj jedan. Jednom sam zbog zdravstvenih razloga morao da budem četrdeset pet dana bez kafe, to su bili grozni dani. Cigarete svakako jednog dana želim da ostavim, ali kafu nikad.
Za što ste se posljednji put izvinili?
- Nisam mnogo spretan, stalno zakačim nekoga u prolazu, mislim da je to bila neka takva situacija ovih dana. Ja se izvinim i kad neko mene očeše ramenom jer je moja prva pretpostavka da sam ja stao pogrešno, jer se prečesto dešava.
SUMRAK
Koje tri želje biste tražili da Vam ispuni zlatna ribica?
- Ma ja bih je pustio…To je greota, jer to znači da sam je upecao, da sam joj provalio škrge udicom i onda ona sirota mora da ispunjava želje. Samo bih rekao: “Neka, hvala, probaću sam”. Imao bih možda jednu želju koja bi se ticala društvene situacije u mojoj zemlji - pravda za sve ljude koji su bili obespravljeni, naročito posljednjih godina, a zapravo svih ovih četrnaest”. Ali, to kad bi baš bila jedna opoziciona moćna ribica.
Što je najteže što ste do sada uradili?
- Ostati priseban u trenutku kad ti roditelj umire u agoniji. Biti istureno odjeljenje snage za nekog drugog, jer ako popustiš onda će kod te osobe da se poveća beznađe i onda ti iz petnih žila pokušavaš da odigraš ulogu pouzdane, staložene osobe koja tu situaciju drži po kontrolom, a naravno da je ne držiš uopšte.
Kada biste saznali da Vam je ostalo samo tri mjeseca života, kako biste ih proveli?
- Morao bih da zaboravim na svoju sporost i da napravim tri albuma za tri mjeseca. Još kad bi mogla i knjiga da se napiše bilo bi super. Onda bih negdje na pola puta batalio sve to i ipak se posvetio bližnjima. Inicijalna kapisla bi bila da, kao i u životu, probam da izbalansiram da stignem oboje… I onda bih shvatio da ono što sam radio sve vrijeme, radim i sada kad su mi dani odbrojani.
Foto: Nebojša Babić
Kako biste voljeli da umrete?
- Nikako. Volio bih da ne umrem. Mada, kažu da je smrt ono što daje životu smisao. Da smo besmrtni ne bismo tragali ni za kakvim smislom jer ne bi bilo potrebe.. Imamo sve vrijeme svijeta, možemo iznova da postajemo nešto, što treba i ovako, ali ovdje imaš sat koji kuca i to te tjera da osmislotvoriš (da upotrijebim tu čudnu riječ) dane koje imaš ovdje.
Pošto mi u životu nikada nije bilo dosadno, mislim da bi mi, kad bi se desilo da se smrt na neki način ukine, trebalo ne znam koliko vjekova da dobacim do dokonosti, do: “Uu, danas baš ne znam šta ću sa sobom”. Ne bi to bilo u prvih 200 godina, sigurno.
Koji bi bio Vaš epitaf?
- “Izvinite što ne ustajem”, citat Gruča Marksa.
