Kao i mnogo puta ranije, stigoh prvi na posao. Ne iz posebne revnosti, niti iz potrebe da budem ispred drugih, već iz jedne tihe, gotovo zaboravljene navike, one koja se nekada podrazumijevala, kada se vjerovalo da se red ne propisuje, već živi, i da odgovornost ne dolazi iz knjiga, nego iz svakodnevnog ritma koji čovjek sam sebi nametne.
Dok su hodnici još bili poluprazni, a dan tek uzimao svoj oblik, već sam završio dobar dio obaveza. Sve je bilo na svom mjestu, bez uzbuđenja, bez drame, bez potrebe da se išta dodatno objašnjava. Čak ni one tihe, naše psovke nijesu našle povod da se pojave. A to je danas, priznaću, postao rijedak znak neke lične stabilnosti. Ne govorim o onima koje se izgovaraju naglas, već o onim drugim, prećutnim, unutrašnjim, na jeziku koji ovdje niko ne razumije, ali koji čovjeku često dođe kao posljednje utočište.
U jednom trenutku uhvatih sebe kako u mislima prepisujem stil nekadašnjeg komšije. Zastadoh. Nasmijah se. Jer postoje ljudi koje ne možete imitirati upravo zato što su svoji. Njihova autentičnost nije stvar izraza, već bića. Oni ne služe da ih kopirate, već da vas podsjete koliko je važno da ostanete svoj. A i da sam pokušao, znam da bi mi komšo oprostio, ne zato što je sklon praštanju, već zato što nas veže ono vrijeme kada se prijateljstvo nije objašnjavalo, već živjelo: kroz dječiju galamu, kratke ljutnje i još brža pomirenja.
Ali tog jutra nije me zadržala stilistika, niti nostalgija. Prekinulo ih je pitanje koje ne ostaje na površini, već traži odgovor dublje nego što smo često spremni da damo.
Kolega mi prilazi, telefon u ruci. Na ekranu otvorena stranica aukcijske kuće Sotheby’s. Fotografije vila sa crnogorskog primorja na prodaju: more mirno, gotovo nestvarno, kao da nikada nije upoznalo buru; planine koje stoje kao tihi čuvari nekog davno datog zavjeta; arhitektura i enterijeri koji ne ostavljaju prostor ravnodušnosti, jer su oblikovani da očaraju prije nego da objasne. Pogleda me i, bez ironije, gotovo dječački iskreno, upita: “Što tražiš ovdje pored takve ljepote?”
U tom trenutku, kao da sam na tren nestao iz prostorije. Nađoh se kraj obale, uz kratki espresso, dok sunce polako tone i zlatom prelama stare zidine, obasjavajući kule Balšića kao da ih ponovo upisuje u vrijeme.
Vrati me zvuk telefona. Sin. Njegovo pitanje bilo je jednostavnije, ali teže: “Što nas dovede ovdje?”
Tada nijesam odgovorio. Ne zato što nijesam imao šta da kažem, već zato što sam još bio na onoj obali, između sjećanja i stvarnosti, negdje daleko od ovoga što ovdje zovemo životom, a što drugi zovu - Montenegro.
Ali upravo to pitanje, koje sam tada prećutao, ostalo je da traži svoj odgovor. I možda je baš ono razlog zbog kojeg se ova kolumna i piše.
Zemlja koja izgleda kao obećanje
Neke zemlje grade svoju vrijednost decenijama, mukotrpno, kroz industriju, znanje i institucionalnu stabilnost. A postoje i one kojima je priroda unaprijed dala sve ono za šta se drugi bore generacijama.
Crna Gora pripada ovoj drugoj vrsti. Njen pejzaž nije samo geografska činjenica, već gotovo estetski argument. More koje ne traži filter, planine koje ne traže objašnjenje, jezera koja djeluju kao da su namijenjena tišini, a ne turističkim brošurama. U svakom ozbiljnom ekonomskom priručniku, takva kombinacija naziva se komparativna prednost.
Ali prednost sama po sebi nije razvoj. Ona je samo mogućnost. I upravo tu počinje razlika između slike i stvarnosti.
Između potencijala i stvarnosti
Najveći paradoks crnogorske stvarnosti nije u onome što nema, već u onome što ima, a ne koristi.
Turizam se razvija bez dugoročnog plana, često prepušten sezoni i improvizaciji. Poljoprivreda postoji, ali više kao simbol nego kao sistem. Industrija je ostala zarobljena između nostalgije i neodlučnosti, dok se energetski potencijali pominju više u političkim govorima nego u ozbiljnim strategijama.
Nije problem u tome što nema ideja. Ideja ima. Nije problem ni u resursima. Resursa ima.
Problem je u tome što između ideje i realizacije stoji sistem koji ne funkcioniše kao cjelina.
Jer razvoj nije zbir pojedinačnih projekata. Razvoj je rezultat kontinuiteta.
Sistem kao nevidljiva prepreka
Na fotografijama nema administracije. Na video snimcima nema institucija. Na razglednicama nema sistema. Stvarnost u tim nedostacima pokušava da nas otrijezni.
Prava prepreka razvoja nije nedostatak kapitala, niti nedostatak interesa. Prava prepreka je nedostatak pouzdanog sistema koji može da izdrži vrijeme, političke promjene i kratkoročne interese.
Dodatni problem je što se vlast u Crnoj Gori prečesto ne gradi na viziji budućnosti, već na obračunu sa prošlošću. Na stalnoj potrebi da se bude protiv nečega bivšeg, čak i po cijenu razvoja. Umjesto da se ono što je korisno popravi i nastavi, sve se prekida samo zato što je započeto pod nekim drugim političkim imenom.
U takvom modelu vlast ne upravlja državom, već prekida kontinuitet kao politički ritual. Svaka nova garnitura ne dolazi da nastavi, već da poništi. Kao da je važnije dokazati da prethodni nijesu valjali, nego pokazati da ovi novi znaju bolje.
A država koja stalno počinje ispočetka, nikada ne stigne nigdje.
Svaka nova vlast dolazi sa sopstvenim početkom. Svaka strategija traje koliko i politički mandat. Svaka reforma ostaje nedovršena, jer joj nedostaje ono najvažnije, kontinuitet.
U takvom ambijentu investitor ne vidi sigurnost, već neizvjesnost. Građanin ne vidi perspektivu, već čekanje. A dijaspora ne vidi povratak kao realnu opciju, već kao emotivnu želju bez uporišta.
I tako se država ne razvija, već se stalno iznova započinje.
Ekonomija bez strukture
U ekonomiji postoji jednostavno pravilo: potencijal koji se ne realizuje, nema vrijednost.
Prirodne ljepote same po sebi ne stvaraju ekonomiju. One stvaraju mogućnost za ekonomiju. Razliku između te dvije stvari pravi država, odnosno način na koji organizuje resurse, pravila i prioritete.
Crna Gora nije siromašna zemlja. Ona je zemlja sa nedovoljno organizovanim bogatstvom.
To znači da problem nije u tome što nema šta da ponudi, već u tome što ne zna kako da to ponudi na održiv i dugoročan način. Bez jasnih pravila, bez stabilnog poreskog i pravnog sistema, bez institucionalne predvidljivosti, svaki potencijal ostaje na nivou priče.
A ekonomija ne funkcioniše na priči. Ona funkcioniše na povjerenju.
Dijaspora između nostalgije i racionalnosti
Pitanje mog sina nije bilo samo lično. Ono je bilo generacijsko. Što nas dovede ovdje?
Dovela nas je potreba za sigurnošću. Za sistemom koji funkcioniše bez obzira na to ko je na vlasti. Za pravilima koja se ne mijenjaju preko noći. Za radom koji ima smisla i čiji rezultat nije zavisan od političkog konteksta.
Ali postoji i drugo pitanje, koje se rjeđe postavlja, ali je važnije: Što bi nas moglo vratiti?
Ne emocija. Ne nostalgija. Ne sjećanje. Već sistem.
Država u kojoj pravila važe jednako za sve. U kojoj institucije traju duže od mandata. U kojoj rad ima vrijednost, a ne zavisi od pripadnosti. Jer povratak nije sentimentalna odluka. On je racionalna procjena.
Između slike i života
Crna Gora danas izgleda bolje nego ikada. Njena slika je savršena. Ali njena funkcionalnost ne prati tu sliku.
Ona je postala zemlja koja se prodaje kao razglednica, a živi kao improvizacija. I tu se krije suština problema.
Jer nije dovoljno biti lijep, treba biti uređen. Nije dovoljno imati potencijal, treba imati plan.
I nije dovoljno stalno govoriti o budućnosti, treba početi živjeti sadašnjost na način koji tu budućnost omogućava.
U suprotnom, ostajemo zemlja koja se bolje vidi spolja nego iznutra.
Vrijeme koje nije neutralno
Možda je najveća zabluda misliti da je sve već izgubljeno. Nije.
Crna Gora još uvijek ima ono što mnogi nemaju: prirodu, položaj, identitet i ljude koji, uprkos svemu, nijesu odustali od ideje da može bolje.
Ali vrijeme nije neutralan faktor.
Svaka propuštena godina nije samo izgubljena prilika. Ona je i prednost koju neko drugi koristi. U svijetu koji se ubrzano mijenja, stagnacija nije stanje, ona je zaostajanje.
Zato pitanje više nije šta imamo. To znamo. Pitanje je da li ćemo konačno početi da koristimo ono što imamo, ili ćemo nastaviti da živimo od slike koju gledaju drugi, dok mi sami tražimo odgovor na isto pitanje: Što nas je dovelo ovdje?
Jer pitanje više nije samo zašto smo otišli. Pitanje je koliko ćemo imati razloga da se vratimo.
