"Duh junaštva, genij rada
krasili ti divno lice!
Sjevernog mi kraja stražo,
zdrav, Nikšiću, perjanice!"
Kada je Nikola I spjevao ove stihove Nikšiću, tvrdom Onogoštu, nije mogao ni da nasluti u šta će se danas izroditi grad koji nam je svima bio uzor.
I, nije slučajno što baš pominjem Nikolu I Petrovića danas, jer on je još sa početka 20. vijeka imao shvatanja i svjetonadzore koji bi trebali danas biti konstanta. Njegov odnos prema crnogorskim ćerkama, majkama i ženama bio je na nivou vječite zahvalnosti, nikad izmirenog duga i poštovanja.
On je savršeno dobro znao sa kojim se poštovanjem mora odnositi prema njima koje su, često same, podizale djecu, čuvale ognjište i podučavale kako se voli svoja zemlja. Znao je on i da su tu istu đecu, kada je trebalo, a trebalo je često, ispraćale u ratove sa riječima da ih nisu rađale da umru nego da, ako treba, poginu za svoju Crnu Goru. Učile su ih da je samo sramota vječna a da je život samo jedan tren i da ga moraju živjeti časno.
Nije slučajno što baš pominjem Nikolu I Petrovića danas, jer on je još sa početka 20. vijeka imao svjetonadzore koji bi trebali danas biti konstanta
Znao je Nikola I i da su te banice kradom plakale kada ih niko ne vidi, znao je i da su često gladovale da bi drugima bilo više, sve je on to znao pa ih je zbog toga i podigao ne pijedastal iznad svih, dajući im ono mjesto koje im samo može i pripadati u crnogorskom društvu, a to je na samom vrhu.
Danas, preko jednog vijeka kasnije, mi u Nikšiću na čelnim pozicijama imamo neke, neću reći ljude već, pojave koji stavovima i načinom ponašanje ne bi smjeli biti ništa, kao što ništa u onom drugom smislu i nisu. A, nažalost, jesu danas sve u tom gradu koji ovo nije zaslužio.
23
Riba uvijek prvo zasmrdi od glave, tako jeste i tako će biti, a ova nikšićka se dobro „čuje“. I, ne bi bilo toliko sporno da su ti stavovi koje čujemo od njih ultra desničarski jer čujemo slične i iz Brisela, Beča, Pariza... ali ono što jeste sporno je akutni nedostatak kulture, kućnog vaspitanja i osnovnog obrazovanja.
Ukoliko ste spremni da na, mahom, svoje sugrađane koji mirno slave Dan nezavisnosti pošaljete čopor plaćenika da ih zaspu kamenicama i suzavcima i da organizujete lokalne protuve da uriniraju na spomenik Ljuba Čupića, i da na kraju pokažete srednji prst simbolima ove države, koja vas je mučena podigla takvog kakav jeste, vi niste desničar, niste ni ultradesničar, niste ni Srbin, ni četnik, ni pravoslavac ni svetosavac, a najmanje ste Nikšićanin, već ste samo jedan zlim vremenom zatečeni - nasilnik.
A nasilnik stvara nasilnike, zlo vrijeme zle ljude, a ovakav gradonačelnik saradnike kakav je umjetnički direktor Nikčićkog pozorišta Janko Jelić.
Pomenuti lik je sa pozicije moći koja mu je data od njegovih istomišljenika odlučio da svoje frustracije i nedostatnost odrastanja izlije nevjerovatnom mizoginijom.
Jelić je odlučio da zabrani predstavu o pravima žena i njihovoj ugroženosti u vremenu kada svakodnevno čitamo o femicidima (za njega neupućenog, femicid je termin koji označava ubistvo žene zbog njenog pola, često izrazito nasilno ili iz mržnje prema ženama).
Riba uvijek prvo zasmrdi od glave, tako jeste i tako će biti, a ova nikšićka se dobro „čuje“
Zabrani, jer je kako reče „tema izlizana“ i da nigdje ne nalazi opravdan razlog da se predstava održi. Jelić vjerovatno smatra je potrebno da se u Crnoj Gori dogodi još nekoliko famicida da bi ta tema izgubila izlizanost i postala malo više aktuelna. Razloge koje je tražio pa nije našao očigledno je tražio na pogrešnom mjestu, jer glava i srce sigurno nisu mjesto đe ih je mogao pronaći.
I, ovaj i ovakav čovjek je umjetnički direktor čuvenog Nikšićkog pozorišta. Istog onog pozorišta u kojem je igrana „Balkanska carica“, u kojem su stasavale dive našeg glumišta i pozorišne umjetnosti, one pozornice sa koje su se toliko puta čuli Vitovi stihovi da biste i danas, da nije pozorište utihnulo od užasa koji ga je snašao, mogli čuti kako odzvanjaju oni:
Dobro jutro, jutro sneno.
Dobro jutro, nebo plavo.
Hvala ti za ljubav, ženo.
Hvala ti za ležaj, travo.
I odnos koji imate prema Crnoj Gori nije slučajno takav jer i Crna Gora je ženskog roda, valjda nam zato i traje cio jedan milenijum.
Iako ima onih koji bi je rado slomili i uništili ona traje, prkosno ženski kako joj i doliči, poput onih karijatida na Lovćenu koje takođe ne možete uništiti jer su to majka i sestra koje čuvaju našu Crnu Goru, a one su vječne.
