Dok ovo pišem vozim se vozom iz Napulja za Gaetu. Sudbina je htjela da među toliko znamenitijih italijanskih mjesta, ovaj mali grad na obali Tirenskog mora postane toliko značajan za crnogorsku istoriju i Crnogorce.
Trebaju nam generacije koje neće kalkulisati kada je u pitanju borba za pravo, čast, slobodu i nezavisnost Crne Gore. Radi predaka i potomaka. Radi Crne Gore. Vječne
U njemu su spas našle hiljade crnogorskih vojnika i oficira, ljudi koji su svoju sudbinu podredili borbi za pravo, čast i slobodu Crne Gore. Borbi koja je od početka značila žrtvovani život, a smrt je pri takvom životu bila nagrada. Život muke, izgnanstva, patnje i bijede, samo zbog vjernosti zakletvi datoj Crnoj Gori i njenome kralju.
Vazda sam želio da dođem ođe i poklonim se sjenima onih koji su ostali tu, preminuli u kasarnama Gaete i Formije, onima koji nikada više nisu viđeli Crnu Goru.
I oni koji su rano preminuli i oni koji su svoju borbu nastavili u izgnanstvu i u domovini su beskrajna inspiracija.
Lično, bili su mi podsticaj u mnogim teškim momentima da ne odustanem. Jer, ako jedan Jovan Čubranović nije odustao, pored sve muke i patnje koju su mu život i Crna Gora donijeli, nije odustao. Nastavio je do zadnjih atoma snage da se bori za jedine ispravne ciljeve.
Zbog toga su ovi bastaduri primjer Crnogorcima kako treba raditi. Kako se treba boriti za naše najsvetije ideale i krše koji nam znače sve. Za slobodu, taj nukleus našeg bića koji nas je okupio. Za Cetinje, za Lovćen, za dvoglavog orla na crvenom polju.
Bliži se 21. maj, odjek crnogorske istorije. Dan pobjede ideala za koje su se borili izgnanici iz Gaete, mučenici iz Rubeža, popaljeni iz Rokoča, u jame bačeni iz Povije, zaklani i izmasakrirani iz Tepaca, otrovani iz Amerike, od prepuklog srca umrli širom svijeta...
Bliži se dan kada se treba śetiti svake crnogorske žrtve, svakog jauka, svake kapi suza i prolivene krvi za svetu crnogorsku zemlju i njena prava koja su oteta i zgažena u vihoru najvećeg zločina u istoriji koji je izvršen nad jednom hiljadugodišnjom državom i narodom.
Jer, da nije bilo tih koji nisu nikad kalkulisali i dovodili u pitanje svoju privrženost Crnoj Gori, ne bi bilo ni nas danas. Ni 21. maja ni Crne Gore ni Crnogoraca. Zbog toga smo im dužni. Dužni da pamtimo, da se śećamo, da pričamo, da ideja traje, da je ima, da naša đeca čuju, da znaju, da nastave onamo đe se stalo. Jer borba za Crnu Goru nema kraja. To je jedan začarani put, beskonačan i popločan trnjem, koji moramo nastaviti da prolazimo bez zaustavljanja.
Moramo se boriti. Moramo opstati. Moramo pobjediti. I oćemo, kao i vazda
Zbog toga nam trebaju generacije. Mlade generacije spremne i svjesne svog velikog i svetog zadatka. Generacije koje neće kalkulisati i koje neće oklijevati ni trena kada je u pitanju borba za pravo, čast, slobodu i nezavisnost Crne Gore. Radi predaka i potomaka. Radi Crne Gore. Vječne.
Čitajte im, pričajte, slušajte, pamtite, obiđite spomenike, muzeje, mjesta… Posvetite se tom glavnom zadatku svakog roditelja – oblikovanju i stvaranju generacija koje nam trebaju. Moramo se boriti. Moramo opstati. Moramo pobjediti. I oćemo, kao i vazda.
