Poznati srpski bend Beogradski sindikat nastupio je nedavno u Beranama, u okviru Thunder festa. Događaj se pretvorio u nacionalistički ritualni trans, a hip hop kao žanr je, prvi put da ja to vidim, ušao u etstetiku etno elegične žalopojke srpstva, dok su klinci umjesto internacionalnih rep ikona na majcama, uvis dizali tri prsta i jasno bili indoktrinirani ovim političkim manifestom u formi muzičkog festivalskog događaja.
Nastup je finansiran i od Ministarstva kulture i medija Crne Gore, u iznosu od 10.000 eura. Poređenja radi, Green Montenegro International Film Fest, koji će naredne godine doživjeti jubilarno, 10. izdanje, a koji se bavi ekološkim filmom i ekološkim aktivizmom i važi za jedan od najznačajnijih festivala ove tematike na svijetu, sa iste adrese podržan je iznosom od 2.000 eura. Ove je godine i “protjeran” sa tradicionalne lokacije pored Crnog jezera, uz objašnjenje da kao ekološki festival - zagađuje okolinu.
18
Bila je potrebna reakcija javnosti i medija da bi resorno Ministarstvo dalo jedan mlak, diplomatski odgovor na skandaloznu okolnost da se njihova podrška i logo nalaze na festivalu sa neonacističkim sadržajima i ideološkom indoktrinacijom mladih tim sadržajem.
Ne samo da je izostala adekvatna reakcija Ministarstva kulture, već je taj skandal ostao otćutan na svim ostalim državnim adresama, svim medijima bliskim vlastima kao i civilnim organizacijama sa istom vrstom interesno ideološke bliskosti elitama i njihovim budžetima.
Dok se “politički procesi” odvijaju, Crna Gora nam pred očima nestaje
Negdje u istom trenutku, jedna od najvažnijih institucija kulture Narodna biblioteka “Radosav Ljumović” mijenja statut, u kome će prefiks “crnogorski autori” biti promijenjen u “autori iz Crne Gore”. Takav gest direktno negira postojanje crnogorske državnosti, oduzimajući pravo koje ima svaka druga država na planeti da građane naziva imenom svoje države.
Takođe, tih dana je predsjednik opštine Nikšić lansirao novi i jako opasni ideološki projektil velikodržavnih ambicija velike Srbije ili Srpskog sveta. Čovjek je pozvao na rušenje granica prema Bosni i Hercegovini i Srbiji. Na taj način je ne samo ponizio, uvrijedio i negirao državni i teritorijalni suverenitet države u kojoj živi, već je to uradio i sa susjednim državama.
Građani BiH to su doživjeli na način da na spisak svojih neprijatelja treba dodati i Crnu Goru, s obzirom na to da iz nje dolaze opasne poruke o rušenju granica jedne međunarodno priznate države. Granica koje su tu zemlju koštale - etničkog čišćenja, genocida i antičke tragedije koja je i dalje svježa u osjećanjima njihovih građana. Takva poruka stiže od prvog čovjeka drugog grada po veličini u Crnoj Gori i u trenu je ruši dirljivo prijateljstvo građeno posljednjih godina između dva naroda, netipično za balkanske prilike.
Pomenute institucije i mediji nisu ni oko toga upalili lampice i reagovali. Ne! U njihovim narativima su, u odsustvu Mila Đukanovića, glavne mete grupa novinara, umjetnika i aktivista, čiji je građanski aktivizam za državu - najveći problem u zemlji. Za Željka Ivanovića, uprkos BG sindikatima, otvorenoj asimilaciji crnogorske kulture i identiteta i rušitelja granica, glavni problem Crne Gore su Tamara, Draško, Marun i ostali “ekstremisti”. No, to je već težak lični proces lutanja u traženju meta, sada kada Đukanović to više ne može biti.
Dok Crna Gora postaje vašarište po mjeri srpskih nacionalista, dok velikodržavni diplomatski skandali postaju rutina a ne incidenti, među političkim “igračima” nema ama baš nikog ko ima ono što je potrebno da bi se ustalo iz kožnih fotelja, odmaklo od podignutih obrva, skrštenih ruku i nogu i reklo – DOSTA, ovo je Crna Gora, a mi smo Crnogorci!
Izgleda, građani i građanke, da naše preostale bastione moramo nekako sami braniti
Njihove borbe u političkom ringu ni u najmanjoj mjeri ne uključuju borbu za vrijednosti. To je, a kome nije jasno do sad neće biti nikad, borba isključivo za fotelje. Podrška koju smo dali skromnom izboru političkih opcija da bi se borili za opstanak ove države, danas se doživljava blanko, kao da će uvijek biti tu, kao da je neupitna i kao da je ne znam čime zaslužena. Podršku su dobili iz krajnje nužde, u zamjenu da se kroz nju bore za ovu zemlju. Borba je izostala!
Ko će da brani jedan od posljednjih preostalih bastiona kosmopolitske, svjetske Crne Gore - Gradsku TV? Zakon više niko ne poštuje, Ustav se odavno ne doživljava ozbiljno, a tom će inercijom i Gradska, već za koji dan, suprotno zakonu, biti oteta i ideološki prevaspitana.
Oni kojima smo dali šansu ne pokazuju inicijativu da se uhvate ukoštac sa hegemonističkim kiklopom koji divlja nad Crnom Gorom
Da ironija sudbine bude neodoljiva, ta sjednica zakazana je baš na dan potpisivanja Temeljnog ugovora! Možete li zamisliti da će salonski političari, zbog Gradske na primjer, narušiti harmoniju koju pokušavaju graditi sa onima koji ih i dalje nazivaju “nepoželjim” partnerima?
U zemlji u kojoj je DF potencijalno poželjan partner treba imati ozbiljno jak stomak, pa čekati na atrubut “poželjnog”, u redu odmah iza Fronta, kako bi “upao” u igru! I to od koga?!
Dok se “politički procesi” odvijaju, Crna Gora nam pred očima nestaje. Oni kojima smo dali šansu, za sada, ne pokazuju inicijativu da se ozbiljno uhvate ukoštac sa hegemonističkim kiklopom koji divlja nad Crnom Gorom.
Izgleda, građani i građanke, da naše preostale bastione moramo nekako sami braniti. Čekajući na “njih”, glatko je prošao i tzv. “Temeljni”. Pitanje je samo, pravimo li opet istu grešku? U evropskim demokratijama građani bi za mnogo manje stvari zablokirali sistem, uspostavili građansku neposlušnost na maksimum i u tom stanju čekali na ispunjenje svojih zahtjeva.
Frontu je, sjećate se, to u ime demokratije bilo opraštano. Mi bismo, naravno, opet i opet, u njihovim medijima bili crtani kao ekstremisti. Nismo mi nikakvi ekstremisti, već antifašisti koji vole svoju zemlju! Pa, samo da vidimo koliko?
