Neđe pred početak okršaja sa Vizantijom, dukljanska plemena će se sastati i dogovoriti zajedničku borbu radi slobode. Tek nakon inicijalnih pobjeda predaće vlast Vojislavu, koji će te pobjede krunisati onom konačnom na Tuđemilu 1042. godine. Malobrojna dukljanska vojska poraziće nadmoćnu Istočnog rimskog carstva i tom legendarnom bitkom označiti početak crnogorske državnosti.
U osvit novih političkih dešavanja koja će kulminaciju doživjeti na izborima u junu iduće godine, mora se stvoriti adekvatan odgovor. Balansirajući odgovor
Za vrijeme vladavine Stefanice Crnojevića, sredinom 15. vijeka, glavari crnogorskih plemena će opet śesti i okupiti se u borbi protiv združenih srpsko-turskih armija Srpske despotovine koje su kao Osmanski vazali jurišali na Zetu, a sa namjerom da je otrgnu od pokušaja nezavisnog postojanja. Doživjeli su poraz.
I nakon odlaska Crnojevića, crnogorski glavari nastaviće da kroz dva naredna vijeka vode samostalnu politiku u cilju očuvanja slobode i nezavisnosti, sve do pojave Petrovića. Od Carevoga laza 1712. do Martinića i Krusa 1796. nizale su se crnogorske pobjede.
Suština je jedna. Crnogorci su bili pobjedonosni samo onda kada su bili složni. Petar I Sveti je to dobro znao i vidio i zbog toga su se te dvije legendarne pobjede nad Mahmut pašom Bušatlijom krunisale Stegom. Zakletvom na vjernost i odanost, zakletvom na bratstvo i zajedništvo.
Jedna od njenih glavnih poruka glasi: ''Prizivajući presvjatoe imja Gospoda Boga vsedržitelja u pomoć i našu, drug drugu, pleme plemenu, nahija nahiji tvrdu i čistu vjeru i riječ od česti i poštenja dadosmo da se izdati i prevariti među sobom nećemo". Te riječi uklesane su i u obelisk u spomen kompleksu Martinićke bitke.
Volim te naše crnogorske obeliske. Obelisk krasi poprište Tuđemisle bitke, krasi Martiniće, krasi krvave Kruse, krasi i Bajice kao simbol Božićnog ustanka, a krasi i Podgoricu kao spomen velikom vojvodi Mirku i crnogorskim vitezovima iz ratova sredine 19. vijeka. Oni su simbol mladosti i žrtve, i starosti koja ih je na plećima iznijela. Jer, nema śednika prije bitke, on dolazi tek nakon.
Jasno je da su se brojni pripadnici starije generacije koja je na plećima iznosila ideju obnove crnogorske nezavisnosti umorili. To je i logično. Međutim, stalno pominjem da ta borba nije bila uzaludna. Naposljetku, živimo u nezavisnoj državi.
Ono što je možda i bitnije jeste činjenica da je stvorena nova generacija Crnogoraca koja je spremna da ovu državu brani. Intelektualno, naučno, profesionalno, ali i životima, ako treba. Generacija je to koja ima kapaciteta da stane na put svakoj prijetnji koja tu nezavisnost želi da zgazi, a takvih opasnosti će biti vazda. Najveća pobjeda te ''stare generacije'' je upravo ova ''nova''. Nova, koja će nastaviti da nosi crnogorski barjak slobode.
Potrebno je naći u politikama u kojima se neće podmetati noga, već pružati ruka, a zarad ostvarenja zajedničkog cilja – blagostanja jedine nam domovine
Ono što pak toj generaciji treba je "poturanje leđa'' od onih starijih, kako bi mlađi došli do izražaja i dobili mogućnost da zasijaju. Pomoć, a ne podmetnuta noga ili sputavanje. Odred staraca je jedan od najsjajnijih momenata crnogorske istorije, kada su se heroji iz starih ratova dobrovoljno javili da se bačaju na bodljikave žice okolo Skadra, kako bi mladost jurišala u želji da oslobodi staru dukljansku prijestonicu.
Danas mlađoj generaciji trebaju takvi ljudi. Ne da se žrtvuju životima, nego da mudrošću i pameću daju savjet i ustupe mjesto.
Ovo je posebno bitno kada se radi o nacionalnim politikama. Pogrešna tumačenja političkog spektra u predpolitičkom crnogorskom društvu dovela su do toga da se stvori mišljenje da je svaka borba za oduzeta nacionalna prava ekstremistička ili desna politika. Ona to nije. Ona bi to bila u stanju riješenog nacionalnog pitanja kada jedna dominantna grupa pokušava da svoje nametne onima kojih ima malo. Međutim, u crnogorskoj nacionalnoj priči u kojoj se Crnogorci bore za goli biološki opstanak je čisti egzistencijalni nagon.
U suštini, u osvit novih političkih dešavanja koja se pripremaju u narednom periodu, a koji će kulminaciju doživjeti na izborima u junu iduće godine, mora se stvoriti adekvatan odgovor. Balansirajući odgovor.
Iako dobar dio naših građana primarno sagledava ekonomske i socijalne teme kao izbornu preferencu, mnogi primat daju nacionalnim i identitetskim pitanjima. Ako se ta pitanja stave na stranu, bojim se da će mnogi Crnogorci odlučiti da izbore bojkotuju, što bi bilo pogubno. Zbog toga je potrebno naći balans. Balans u politikama u kojima se neće podmetati noga, već pružati ruka, a zarad ostvarenja zajedničkog cilja – blagostanja jedine nam domovine.
I opet, vraćam se na crnogorsku slogu. Crnogorci su bili pobjedonosni samo kada su bili složni. Pobjedonosni će biti i ovoga puta ako se odluče na zajedničko djelovanje i opšte okupljanje oko zajedničkog cilja. Bez svađa, bez podjela, samo sa jednim ciljem – pobjeda. Mlada generacija crnogorskih intelektualaca može da je dobije.
Neka bude borba neprestana i neka bude crnogorska pobjeda, kako je vazda i bila.
