Ko bi pomislio da će baš u ovakvom Nikšiću, onom u kom se drže parastosi čiča Draži, na 13. jul bljesnuti ona Crna Gora iz najboljih dana!? Ko je bio zna o čemu govorim. Pjevao je cio trg Perperovu elegičnu ali optimističnu himnu “Goro moja”. Bilo je i suza, tugovanki ali i radosnica. Koliko sjajnih ljudi na jednom mjestu!
Prije nego je počelo, osjećao se strah pustim ulicama Nikšića. “Onaj tamo što sjedi sam i gleda je iz onog bratstva “Tvrdoš”, neko mi šapnu u prolazu. Bilo je takvih “radoznalih” sa raznih strana. Neka ih.
“Prošle godine su u ovo vrijeme sve ove kafane bile pune”, neko pesimistično izusti. Sunce prži samog samcatog Ljuba, koji u rukama drži vijenac cvijeća. Sa ćoškova ulica, kao “u prolazu”, ljudi gledaju, odmjeravaju, kažem Vam, u strahu! Da ili ne, doći ili ne, biti ili ne biti!
“Boje se za poslove”, jedna aktivistikinja sa empatijom primijeti. Jadni ljudi, nije im ni čudo.
Onda je počela muzika. Niko nije imun na one “naše” pjesme. Počeše ljudi da dolaze. Ljubo za tren postade jedan od nas. Strah se razbi. Govori iz srca, iz ljubavi a ne iz mržnje prolomiše se nikšićkim ulicama. Emocija koju nisam odavno osjetio. Nije bilo potrebno tri hiljade partijskih aktivista, desetine hiljada eura, glomazne bine i velika ozvučenja, političari i “organizacija”. Bilo je dovoljno malo građanske hrabrosti, iskrene ljubavi i najveća tekovina 20. vijeka kao povod - antifašizam. Ipak smo mi prvi ustanički narod u Evropi.
35Strah se slomio, kafane se nakon proslave napuniše gostima sa suznim očima, a tinejdžeri sa majcama u printu svoje domovine ponosno prošetaše gradom. Ti momci i djevojke su nam svima skinuli kamen sa srca: “Dobro je! Stižu nam nove generacije u pomoć!”
Bez partijskog kiča, loše muzike i “pjevačica-martira” (pičio je rokenrol), sa 500-600 duša, a kasnije pola grada čistih srca i tih čuvenih gena u venama od gorostasnih djedova što su u ludoj hrabrosti krenuli na najveću vojnu silu tog vremena. Dogodilo se nešto što odavno nije. Vidjeli smo kako zapravo izgleda čista crnogorska lojalnost državi, građanska hrabrost i luča koja i dalje gori istim plamom. Bez nakačenih tuđih interesa, političkih kamuflaža, ličnih ambicija i skrivenih namjera. Ko kaže drugačije znajte da laze. Tog dana disali smo kao jedno!
Mnogo hitnije od osnivanja partija, potrebna nam je civilna reakcija
Snimci su munjevito prostrujali mrežama, a onda je sjutradan “crnogorski sindrom” počeo da “radi”. Dobijam pozive: “Je l' tačno da osnivaš partiju”?! Eto to je prvi refleks političkih reprezenata naših ideja. Ne radost što Ljubo nije i neće biti poražen nikad u gradu Nikšiću, nego strah od političke konkurencije zasnovan na traču.
Onda je na mrežama, pretpostavljam, inspirisano dijelom i takvim tračevima, nastavljen trend najava osnivanja novih partija: “Treba nam Crnogorska partija”! Niko na planeti, sa takvom lakoćom, sebe lakše ne zamisli kao političkog lidera, nego Crnogorci! Ja mislim da nema toga majčinog sina ispod ove naše kape nebeske da se nije pogledao u ogledalo i sebi rekao: “Ti si rođeni vođa!”
To odsustvo svijesti o delikatnosti političke profesije, o činjenici da je to zanat-profesija, jedna od najtežih za savladati i naučiti, sa pregršt kombinovanih vještina i vrlina, čini još tužnijom ovu našu crnogorsku tragičnu situaciju tihog nestajanja u procesu asimilacije.
Kad neko nije u stanju sjesti u auto i doći za 13. jul u grad Nikšić (a znamo čime dodatno motivisani) ili još gore, izaći iz kuće i doći na taj trg kod spomenika Ljubu, koji je istom putanjom koračao u smrt smijući se neprijatelju u lice, a jeste odlučiti da će osnovati partiju gušeći se u mesijanskom kompleksu i zabludama koje samouvjereno izbjegava uvidjeti.
Nama je potrebna superiorna formula, naspram koje će aktuelna politička kasta izgledati nemoćno
Prije nego čovjek poželi ući u politiku, makar ja tako razmišljam, mora dokazati drugima, a najvažnije sebi, da je prvo u svojoj primarnoj profesiji uspio ostvariti uspjeh. Da se uspio dokazati kao kreator novih vrijednosti. Da je zavrijedio poštovanje svoje porodice, pa kolega, pa sugrađana. Da je ostvario neki projekat značajan za svoju zajednicu, pa bio to i savjet stanara zgrade u kojoj živi. Da je dokazao da ima iskreni impuls građanske rekacije na nepravdu, aktivizam koji je nešto suštinski promijenio (ne mislim na mahanje zastavama i sviranjem sirene u koloni).
Mnogo hitnije od osnivanja partija, potrebna nam je civilna reakcija zbog ataka na sve crnogorsko! Politička logika razmišljanja i akcije manje je iskrena i još manje srčana. Nama trebaju reakcije bez hipoteka rasta “koalicionih” manevara. Konačno, nama su potrebni ljudi koji će nam donijeti nove društvene perspektive. Ljudi koji će konkretnim djelima napraviti razliku i konačno - dovesti nas u stanje da im povjerujemo!
Nije dovoljna površna, patriotska logika “Crnogorska partija”! Nama je potrebna superiorna formula za novo doba, naspram koje će aktuelna politička kasta izgledati nemoćno i smiješno. Ne još jedno srljanje u propast i bjesomučno “trošenje” kolektivne energije otpora u beskonačno sličnim pokušajima koji će biti ugušeni u nepromišljenom oportunizmu, nedostatku dobre organizacije, hijerarhije, reda i kristalno jasne vizije! Nije dovoljna dilema “jesmo li lijevo ili desno”! Od te površnosti dođe mi da nestanem odavde… Od te naše naivnosti i stihijskog “juriša” u sopstveno izgaranje.
Kad svemu dodate i tu sramotnu osobinu da će Crnogorci prvo jedni druge satrijet u pizmaškim međusobnim animozitetima, prije nego i dođu u priliku da se izmjere na prvi izborima, onda je svakome bazično pametnom čovjeku jasno - ne partija, nego ideja! Ideja naspram koje će kleknuti svako. Protiv koje neće niko smjeti da kaže ništa. Naspram koje će i najljući neprijatelj zanijemiti! Ideja koja će zaslijepiti sve zablude u kojima se gušimo i jedne iste politike po kojima se dijelimo od početka 20. vijeka.
“Ako želiš da promijeniš svijet, počni od toga što ćeš spremiti svoj krevet izjutra”, sugerisao je jedan američki oficir. Prije nego svi kao građani polako uđemo u politiku, počnimo od manjih, ali korisnih stvari - reagujmo prvo kao građani, kao ljudi. Na svaku nepravdu prema ovoj državi, umjesto statusa na mrežama, pođimo u Pljevlja, pokažimo da smo prijatelji, ali i da tražimo beskompromisno poštovanje za ovu zemlju! Na primjer?
Siti smo partija. Hoćemo da vidimo iskreno pregalaštvo, talenat i kreativnost. Hoćemo da nas zavedu vrijedan rad i dobre ideje, a ne politička manipulacija našim osjećanjima. Do tada, neka postojeće partije nastave da “štrecaju” od dobrih građanskih akcija! To je dobar znak.
