IN su: bezbjednost Evrope, energija, voda, hrana, kritične sirovine, saobraćaj, inovacije, vještačka inteligencija, zaštita djece na internetu i klimatske promjene. I „pridruženo članstvo“ Kanade, što god to značilo. To su budući prioriteti ili težišta evropske politike prema godišnjem ritualnom obraćanju predsjednice Evropske komisije, SOTEU (State of the European Union – Stanje Evropske unije).
Nove članice EU? To je sada OUT. Ursula von der Leyen je u srijedu, u Evropskom parlamentu u Strazburu, u govoru koji je trajao sat i petnaest minuta, prozborila o zemljama koje decenijama pokušavaju da se domognu Unije tek četiri minuta pred kraj i to blijedim, neodređenim obećanjem: „Uskoro ćemo najnaprednijim kandidatima predložiti mape puta.“
Iskusni europarlamentarac Tonino Picula, reagovao je stavom: „Proširenje EU u ovom njenom govoru nije spomenuto – nijednom! Umjesto toga Ursula von der Leyen je govorila o 'procesu' što otvara dileme o daljnjoj dinamici politike proširenja. Do danas tu je politiku Komisija promovirala kao jedan od svojih prioriteta.“
„Ali ako vam je nešto prioritet onda to ne ostavljate neobrazloženo na samom završetku jednosatnog govora“, napisao je na Facebooku bivši hrvatski ministar vanjskih poslova tokom čijeg je mandata njegova zemlja napravila prve velike formalne korake ka članstvu u Uniji.
Proširenje – od margine do prioriteta i natrag
Godišnji govori čelnika EK su nepogrešivi lakmus evropskih prioriteta. Pozicija teme proširenja u obraćanjima SOTEU jedan je od najboljih pokazatelja stupnja zaokupljenosti Evropske unije ovom problematikom.
U prve dvije godine mandata, 2020. i 2021. Ursula von der Leyen je u godišnjim govorima bila gotovo u potpunosti fokusirana na unutrašnje krize, prvenstveno na oporavak od pandemije COVID-19. U prvom govoru SOTEU, u septembru 2020, temu proširenja je uvrstila na sami kraj unutar šireg poglavlja o vanjskim odnosima EU. Nije bilo nikakvih ohrabrujućih ili snažnih poruka o članstvu već je samo najavila da EK priprema „ekonomski i investicioni paket“ za Zapadni Balkan.
Slično je bilo i godinu kasnije. O državama kandidatima je progovorila tek u drugom dijelu govora, u bloku o EU u svijetu. Ponovila je protokolarnu frazu da je „budućnost cijele regije u EU“. I ništa više. I to se našlo u govoru prvenstveno u funkciji najave njene posjete regionu.
Rat u Ukrajini podigao je pitanje proširenja EU. U godini ruske invazije, 2022, u centralnom dijelu govora, u okviru teme odbrane demokratije i geopolitičkog prestrojavanja, predsjednica EK je decidno poručila Ukrajini, Moldaviji, Gruziji i zemljama Zapadnog Balkana: „Vi ste dio naše porodice, vaša budućnost je u našoj Uniji!“ Kasnije je još i razrađivala tehničke aspekte učlanjenja.
Proširenje EU je u SOTEU 2023. dobilo najistaknutiju poziciju. U govoru nazvanom „Odgovor na poziv istorije“ ova tema je zavrijedila poseban blok odmah nakon ekonomije i migracija. „Istorija nas sada poziva da radimo na dovršetku naše Unije“, govorila je Ursula von der Leyen u septembru 2023. Pozvala je tada na okončanje rasprava o tome treba li uopšte Evropskoj uniji proširenje ili ne. Taj poziv je obrazložila stavom da je svako proširenje donijelo i produbljivanje Unije te kazala kako je uvjerena da EU može dobro funkcionisati i s više od 30 članica.
Govor o stanju EU je uobičajeno izostao u 2024 – godini evropskih izbora, ali je Ursula von der Leyen predstavljajući 18. jula Evropskom parlamentu svoju politiku u narednom mandatu EK (2024-2029) kazala da je proširenje EU geopolitički imperativ i istorijsko pitanje na koje Evropa mora odgovoriti.
„U svijetu velikih sila, veća i snažnija Unija daje nam veću geopolitičku težinu i uticaj na svjetskoj pozornici“, kazala je tada.
Optimizam proširenja bio je na vrhuncu 2025. u prvom godišnjem govoru predsjednice EK nakon reizbora. Tema je stavljena na sami početak obraćanja, odmah nakon uvodnih riječi. Štoviše, dalje širenje EU je bilo kredo cijelog govora, pri čemu čak nije korišćen termin proširenje koji je u desnim političkim krugovima po automatizmu izazivao odbojnost.
„Učinimo da se dogodi sljedeće ponovno ujedinjenje Evrope“, govorila je 10. septembra 2025. predsjednica EK ističući da je proširenje, u tom obraćanju nazivano emotivno upečatljivijim ujedinjenjem, „investicija u zajedničku odbranu i geopolitičku stabilnost“ i „ključni bezbjednosni imperativ“ u „borbi za kontinent koji je cjelovit i u miru“.
Dok je, dakle, ranijih godina proširenje bilo dio geopolitičke kičme obraćanja ili čak otvaralo govore, ovogodišnje lociranje te teme na marginu obraćanja pokazuje da su unutrašnji izazovi poput odbrane i energetike, ali i globalnog pozicioniranja EU, ponovno preuzeli primat nad temom proširenja.
Čelnica EK je ove godine pozvala u Strazbur kanadskog premijera, Marka Carneya da bi pred njim jednako slatkorječivo kako je prije samo godinu cvrkutala o proširenju Unije, sada govorila da Brisel i Otava „isto misle“ i „gledaju svijet istim očima“, da EU želi da s Kanadom „podigne odnose na najviši mogući nivo“ i „udruži snage“ u oblastima odbrane, energetike, tehnologije…
Nije se upuštala u detalje. Bolje. Prije četiri godine je to učinila, pa se i dan danas sa sprdnjom prepričava dio SOTEU govora u kojem je iznijela tvrdnju da je „ruska industrija na koljenima“ i da ruska vojska „popravlja vojnu opremu čipovima iz mašina za suđe i frižidera“.
Četvrt vijeka tapkanja u mjestu
EU nikada nije imala ni konzistentnu politiku proširenja ni postojan odnos prema Balkanu već se ovom regijom povremeno bavila iz geostrateških razloga, i to tek kad dogori do nokata. Samiti Evropske unije su zoran pokazatelj tog meandriranja.
Devedesetih, nakon promjena u istočnoevropskim zemljama nekadašnjeg socijalizma, proširenje EU je primarno posmatrano kao geopolitički i istorijski projekat ponovnog ujedinjenja Evrope. U najvećem talasu proširenja, onom 2004, u EU je primljeno deset država: Češka, Slovačka, Mađarska, Poljska, Litvanija, Letonija, Estonija, Slovenija, Malta i Kipar.
Kriterijumi za prijem nijesu bili čvrsti, ni blizu kao danas. Pregovori su bili formalnost – dovoljno je bilo da zakoni budu usvojeni „na papiru“. Nije bilo prelaznih mjerila bilansa ostvarenih rezultata, poglavlja o pravosuđu i temeljnim pravima nijesu imala nikakav specijalan status…
Samit EU Solun 2003.
Do Samita EU u Solunu 2003. bilo je u mnogim državama članicama upitno da li zemlje Balkana uopšte treba jednog dana da budu dio EU. U Solunu je prvi put zauzet zajednički stav: Balkanske zemlje „imaju evropsku perspektivu“ i svaka država će u procesu pridruživanja biti ocjenjivana individualno („princip regate“).
Hrvatska i Crna Gora su kapitalizovale ove zaključke – Hrvatska tako što je u jesen 2005. pokrenula formalne pregovore, a Crna Gora tako što je nakon obnove nezavisnosti dramatično ubrzala proces koji je bio godinama blokiran zbog nesaradnje Beograda s Haškim tribunalom. Samo nekoliko mjeseci nakon referenduma Crna Gora je, u septembru 2006, krenula sama u pregovore o Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju. Godinu kasnije Sporazum je zaključen.
EU je iz geopolitičkih razloga – izbijanja na Crno more primila 2007. nespremne Bugarsku i Rumuniju koje su još godinama kao članice razvlačile reforme, a onda 2013. i Hrvatsku koja je ušla pod novim, strožim uslovima kao potpuno spremna. Zato je Hrvatska ušla u Eurozonu i Šengenski prostor 2023, deset godina nakon prijema u EU, a Bugarska i Rumunija, koje su u EU ušle šest godina prije Hrvatske, postale su dio Šengenskog prostora tek 2025. Bugarska je u Eurozonu uspjela da uđe tek ove godine, a planovi za prijem Rumunije su, zbog njenih javnih finansija koje su daleko od zadovoljenja mastrihtskih kriterijuma, ponovo pomaknuti, ovog puta na 2032.
Samit EU Sofija 2018.
Valjalo je od Soluna 2003. čekati punih petnaest godina do Samita EU u Sofiji 2018, kako bi proširenje dobilo koliko-toliko obećavajući status. Onda su uslijedili samiti na temu Balkana svakih nekoliko godina. Ali su za sada i to uglavnom pričaonice.
U Zagrebu 2020. su uvedeni još stroži principi pregovaranja – klasteri. Samit u Tirani 2022. organizovan je u geopolitičkoj panici nakon što je ruska invazija na Ukrajinu probudila EU, a samit u Tivtu 2026. je pokušaj pragmatičnog djelovanja za sada bez rezultata.
Samit EU Tivat 2026.
Sve ovo pokazuje da Balkan u percepciji Evropske unije nije daleko od čuvenog stava njemačkog kancelara Otta von Bismarcka izrečenog decembra 1876. u državnom parlamentu prilikom rasprave o tzv. „istočnom pitanju“ odnosno politici evropskih zemalja prema Balkanu gdje je, u predvečerje velikog rusko-turskog rata, Osmansko carstvo bilo svakim danom sve slabije. „Balkan nije vrijedan zdravih kostiju jednog jedinog pomeranskog grenadira“, kazao je njemački kancelar.
Što u ovakvoj situaciji radi Crna Gora
Što radi Crna Gora u ovoj situaciji u kojoj su Balkan i proširenje EU očito ponovo, kao i mnogo puta do sada, prestali da budu kratkotrajni prioriteti EU?
Ministrica evropskih integracija Maida Gorčević službeno širi optimizam. Pominje neki dan navodnu bog zna kakvu podršku Litvanije, naredne države predsjedavajuće Vijećem EU. A u Viljnusu nije uspjela da stigne dalje od zamjenika ministra. Litvanci, međutim, nikakvu konkretnu podršku osim one uobičajene, uopštene, u saopštenju ne pominju.
Gorčević u Viljnusu protekle sedmice
Maida Gorčević i dalje trubi o zatvaranju svih pregovaračkih poglavlja do kraja godine. Te tvrdnje su, međutim, lišene bilo kakvog utemeljenja u realnosti i stoga su samo dokaz neozbiljnosti. Nažalost, ne samo ministrice nego i cjelokupnog državnog pristupa ovoj temi.
Vlasti inače već godinama na temu integracije Crne Gore u EU ne iznose nikakve činjenice niti podatke o toku pregovora nego vrte isprazne optimističke mantre o navodnim uspjesima i bezuspješno pokušavaju da petparačkim „demantijima“ ućutkaju medije koji o procesu izvještavaju činjenicama.
A kako sada stoje činjenice? Dva poglavlja 18 (Statistika) i 19 (Socijalna politika i zapošljavanje) čekaju na proceduru u Parlamentu Nizozemske. Još ih nema ni na dnevnom redu nadležnog odbora. A kada se tu nađu nije isključeno da ako na sjednici Odbora ne bude saglasnosti, rasprava bude proslijeđena na plenum.
Jedno poglavlje – 14 (Saobraćajna politika) još nije dobilo odobrenje Hrvatske, i u vezi s tim nema novih informacija. Spremno je jedno poglavlje – 17 (Ekonomska i monetarna unija). Dakle, kako sada stvari stoje – za zatvaranje na međuvladinoj konferenciji u oktobru je spremno jedno poglavlje.
Crna Gora je zatvorila 18 pregovaračkih poglavlja. Čak i da u oktobru zatvori četiri poglavlja, što sada ne izgleda realno, ostalo bi za zatvaranje za posljednja dva mjeseca ove godine 11 poglavlja, među kojima je više veoma izazovnih, odnosno daleko težih od onih koja su već zatvorena. Uz pomicanje fokusa Evropske unije s procesa proširenja, čemu svjedočimo, optimizmu vlasti nažalost nema mjesta. Opoziciji je lopta na ziceru, ali opozicionarima očito ne pada na pamet da krenu da razgrću ovu maglu.
I vlast i opozicija pokazuju da su i dalje očarani poželjnim milozvučnim evropskim deklarativnim floskulama kojima je, međutim, istekao rok trajanja. Ponašaju se poput glavne akterke njemačke komedije „Zbogom Lenjine“ iz 2003. Jedna žena, duboko uvjerena u budućnost socijalizma i vjerna istočnonjemačkoj komunističkoj partiji, pada u iznenadnu komu i propušta istorijske promjene – pad Berlinskog zida i propast komunističkog sistema i DDR.
Kada se probudila u ujedinjenoj kapitalističkoj Njemačkoj, njen sin, kako bi po savjetu doktora spriječio bilo kakvo uzbuđenje majke koje bi moglobiti fatalno, fingira da ona i dalje živi u zemlji u kojoj je bila kada se razboljela. Nabavlja teško dostupne artikle iz nekadašnje socijalističke DDR, plasira majci priču da se za vrijeme njene kome nije desilo ništa bitno, snima „vijesti“ o uspjesima socijalističke Istočne Njemačke, pa joj to svake večeri pušta s video trake... To je svijet današnje crnogorske politike. Žabokrečina fingiranja, foliranja i glumatanja. I prihvatanje samo onoga što se želi čuti.
Jedini koji za sada pokazuje da ima kakvog-takvog dodira s javom je Milojko Spajić. Kao svaki iskusan mešetar, prepoznao je signale političkog tržišta i odmah pokrenuo novi alhemičarski eksperiment.
