Prije nego što pređem na temu današnje kolumne, želim se kratko osvrnuti na aktuelne političke polemike o statusu Ulcinja.
Svoj stav o Prijedlogu zakona o lokalnoj samoupravi i položaju Ulcinja već sam iznio u kolumni “Gradovi koji se gube”, pa nema potrebe da ga ponavljam. Želim samo da upozorim sve političke aktere: od lokalnih i manjinskih partija, preko pojedinaca koji u ovoj temi vide priliku za sopstvenu političku afirmaciju, do onih koji pokušavaju da na Ulcinju prikupljaju jeftine predizborne poene, da ovaj grad ne pretvaraju u sredstvo svojih političkih obračuna.
1Ulcinj nije politički plijen niti sredstvo za ostvarivanje bilo čijih partijskih ili ličnih interesa. To je grad koji je vjekovima gradio sklad različitih naroda i vjera i koji je mnogo puta dokazao da je dovoljno zreo da sam sačuva svoj multietnički i multikonfesionalni karakter.
Politika ima mnogo važnijeg posla nego da dijeli ono što su građani Ulcinja odavno naučili da zajedno čuvaju. Upravo o jednom od tih stvarnih problema, koji ne pogađa samo Ulcinj već gotovo sve gradove Crne Gore, govore redovi ove kolumne.
Odmor sa prijateljima i jedno neočekivano pitanje
Posljednjih godina gotovo da je postala porodična tradicija da ljetnji odmor provodimo u Crnoj Gori, najčešće tokom jula ili avgusta. Već u aprilu počinju razgovori, usklađivanje godišnjih odmora i rezervacije, kako bismo nekoliko sedmica proveli u mom rodnom Ulcinju.
Ovoga puta planove je promijenio naš sin. Jednog dana nas je pozvao i upitao da li bismo imali nešto protiv da ove godine otputujemo ranije, krajem maja i početkom juna. Razlog je bio jednostavan. Njegovi prijatelji planirali su zajednički odmor u Grčkoj, ali ih je uspio nagovoriti da umjesto toga upoznaju Crnu Goru. Jedini uslov bio je da putovanje bude prije početka ljetnje gužve.
Moram priznati da mi nije trebalo mnogo razmišljanja. Naprotiv. Obradovala me pomisao da će nekoliko mladih Amerikanaca prvi put upoznati zemlju o kojoj su do tada slušali samo iz naših porodičnih priča.
Rezervisali smo smještaj u jednom prelijepom, malom hotelu kraj ulcinjske Borove šume. Sa nama je doputovalo sedmoro sinovljevih prijatelja iz Sjedinjenih Američkih Država, a nekoliko dana kasnije pridružili su nam se i kćerka sa suprugom. Tako je naš porodični odmor prerastao u druženje koje će svi dugo pamtiti.
Vrijeme nas je poslužilo gotovo savršeno. Turistička sezona još nije dostigla svoj vrhunac, pa je sve bilo mnogo mirnije nego što to obično biva tokom jula i avgusta. Za mene je to bilo posebno zadovoljstvo. Dani provedeni sa porodicom, zajedničkim prijateljima i dragim ljudima iz Ulcinja i drugih gradova Crne Gore učinili su ovaj odmor jednim od onih koji se dugo pamte. Posebno me obradovalo što su mnogi prijatelji prevalili stotine kilometara samo da bismo nekoliko sati proveli zajedno.
Naše goste oduševili su Borova šuma, Stari grad, Velika plaža, more i prirodne ljepote Ulcinja, ali možda još više gostoprimstvo ljudi koje su upoznali. Svakodnevno su sa iskrenim oduševljenjem govorili o kvalitetu hrane, ljubaznosti osoblja u hotelu i restoranima koje smo posjećivali, kao i profesionalnosti vozača i turističkih radnika koji su nam omogućili jednodnevne izlete duž crnogorskog primorja. Kada se svemu tome doda da su i dolazak i povratak protekli bez većih poteškoća, osim dugog puta između Njujorka i Crne Gore, utisak je bio gotovo potpun.
Naravno, nijedno putovanje nije bez poneke sitne zamjerke. Ali nijesu me upravo te sitnice navele na razmišljanje. Naprotiv. Posmatrajući iskreno oduševljenje naših američkih prijatelja, postavio sam sebi jedno sasvim drugačije pitanje. Kako je moguće da mjesto koje turista doživljava kao gotovo idealno za odmor, veliki broj mladih ljudi vidi kao mjesto iz kojeg želi da ode?
Naši prijatelji iz Amerike gledali su more, plaže, maslinjake, stare tvrđave i zalaske sunca. Mladi ljudi koji ovdje žive gledaju nešto sasvim drugo. Oni ne razmišljaju gdje će provesti sedam ili deset dana odmora, već gdje će provesti narednih pedeset ili šezdeset godina svog života.
I upravo u toj razlici, čini mi se, krije se odgovor na jedno od najvažnijih pitanja budućnosti Crne Gore. Turista traži lijep hotel. Mladi čovjek traži razlog da ostane. Ljepota prirode može privući gosta. Ali samo kvalitet života može zadržati čovjeka.
Nije problem Podgorica, problem je što je postala jedini izbor
Ne vjerujem da postoji mlada osoba koja napušta svoj grad zato što ga ne voli. Većina odlazi upravo zato što ga voli, ali u njemu više ne vidi mogućnost da izgradi život kakav želi. To je velika razlika koju često zaboravljamo.
Ulcinj nije usamljen primjer. Isto osjećaju mladi u Pljevljima, Bijelom Polju, Beranama, Mojkovcu, Kolašinu, Cetinju, Andrijevici, Plavu i mnogim drugim sredinama. Svaki od tih gradova ima svoju istoriju, prirodne ljepote, tradiciju i ljude koji su spremni da rade. Ono što im nedostaje nijesu uspomene, već prilike.
Zato problem nije Podgorica.
Svaka država ima glavni grad koji privlači stanovništvo, kapital, univerzitete, državne institucije i investicije. Tako je u gotovo svim evropskim državama. Problem nastaje onda kada glavni grad postane gotovo jedino mjesto u kojem mladi vide mogućnost da pronađu kvalitetno zaposlenje, napreduju u karijeri ili zasnuju porodicu.
Tada migracija više nije izbor. Ona postaje nužnost.
Posljednjih godina svjedoci smo intenzivne izgradnje stambenih zgrada, posebno u Podgorici i na primorju. Dizalice se ne zaustavljaju, novi objekti niču iz mjeseca u mjesec, a tržište nekretnina djeluje kao da ne poznaje granice. Često se zapitam kome su namijenjeni svi ti stanovi. Da li se grade za mlade ljude koji tek započinju život, ili za tržište koje sve više postaje predmet investicija i špekulativnog kapitala? Jer, ako prosječna mlada porodica teško može riješiti svoje stambeno pitanje, postavlja se pitanje ko su stvarni kupci tolikog broja novih stanova.
Još više zabrinjava činjenica da se istovremeno prazne mnogi gradovi u unutrašnjosti Crne Gore. Kao da gradimo nove kvadrate, a gubimo ljude. To nije samo demografski problem. To je razvojni problem države.
Turista, koji u Ulcinju provede sedam ili deset dana, vidi uređene plaže, restorane, more i prirodu. Ali mladi čovjek koji u tom istom gradu želi da provede život vidi sasvim drugačiju sliku.
On vidi da turistička sezona traje tri ili četiri mjeseca, a da nakon toga nastupa višemjesečno zatišje. Vidi ograničen broj kvalitetnih radnih mjesta, mali izbor zanimanja i neizvjesnost koja se ponavlja iz godine u godinu. Vidi da mnogi mladi nakon završetka fakulteta nemaju gdje da primijene stečeno znanje, osim ako ne napuste svoj grad.
Nije dovoljno imati lijepu obalu ako mladi inženjer nema gdje da radi. Nije dovoljno imati najljepšu plažu na Jadranu ako mladi ljekar mora otići u drugi grad da bi dobio specijalizaciju. Nije dovoljno imati bogatu istoriju ako mladi umjetnik nema pozorište, galeriju ili kulturni centar u kojem može stvarati. Priroda je dar. Ali budućnost se gradi ljudskim odlukama.
Zato se razvoj jednog grada ne može mjeriti samo brojem turista ili brojem izgrađenih apartmana. Mnogo važnije pitanje jeste koliko mladih ljudi u njemu planira da ostane, zasnuje porodicu i vidi svoju budućnost.
Jer grad ne živi od ljeta. Grad živi od ljudi koji u njemu ostaju i kada se sezona završi. A upravo njih danas Crna Gora najviše gubi.
Država mora razvijati gradove, a ne samo glavni grad
Ne postoji zakon koji može zabraniti mladom čovjeku da ode. Niti bi takav zakon imao smisla. Sloboda izbora mjesta u kojem će neko živjeti jedno je od osnovnih ljudskih prava. Ali postoji nešto što svaka ozbiljna država može i mora da uradi.
Može stvoriti razloge da mladi požele da ostanu.
To nije pitanje patriotizma. Još manje je pitanje političkih uvjerenja. Mladi ljudi ne donose odluku o svojoj budućnosti na osnovu predizbornih obećanja, već na osnovu svakodnevnog života. Oni žele siguran posao, pristojnu platu, mogućnost da kupe ili iznajme stan, kvalitetno obrazovanje za svoju djecu, zdravstvenu zaštitu, kulturni i sportski život i osjećaj da njihov trud može biti nagrađen. Drugim riječima, žele ono što žele mladi ljudi u svakoj evropskoj državi.
Zbog toga sam sve više uvjeren da bi pitanje ravnomjernog razvoja Crne Gore moralo postati jedno od najvažnijih državnih pitanja u narednim godinama. Ne zbog statistike, već zbog opstanka mnogih gradova.
Nije dovoljno graditi nove saobraćajnice samo da bi se brže stizalo do Podgorice. Potrebno je graditi gradove zbog kojih neće biti potrebno odlaziti iz njih.
Država se ne mjeri samo granicama koje čuva. Država se mjeri i brojem mladih ljudi koji u njoj vide svoju budućnost
To podrazumijeva ozbiljna ulaganja u putnu infrastrukturu, završetak mreže autoputeva, modernizaciju željezničkog saobraćaja i brže povezivanje juga, centralnog i sjevernog dijela države. U vremenu kada evropske zemlje razvijaju brze željeznice, nije nerealno razmišljati da jednog dana i Crna Gora dobije savremen i efikasan željeznički sistem koji bi značajno smanjio razlike među regionima.
Ali putevi sami po sebi nijesu dovoljni.
Jednako je važno razvijati univerzitetske centre izvan Podgorice, otvarati tehnološke parkove, podsticati mala i srednja preduzeća, privlačiti investicije koje će stvarati kvalitetna radna mjesta i omogućiti mladim ljudima da svoje znanje primjenjuju tamo gdje su odrasli.
Posebno vjerujem da je došlo vrijeme da se otvori i drugo pitanje, o kojem se rijetko govori - da li baš svaka državna institucija mora biti smještena u Podgorici?
Zašto pojedine agencije, uprave ili zavodi ne bi bili raspoređeni i u drugim gradovima? Zašto dio administracije ne bi bio u Nikšiću, Bijelom Polju, Baru, Ulcinju ili Pljevljima? Takav model odavno nije nepoznat u mnogim evropskim državama. Time se ne jačaju samo lokalne ekonomije. Stvaraju se kvalitetna radna mjesta, povećava se potrošnja, razvijaju uslužne djelatnosti i mladim ljudima šalje jasna poruka da država računa na svaki njen dio, a ne samo na glavni grad.
Isto tako, vrijeme je da se ozbiljno razmisli o reformi državne i lokalne administracije. Ne samo u smislu njene veličine, već i u načinu na koji može postati pokretač ravnomjernog razvoja. Administracija ne bi smjela biti sama sebi svrha. Ona mora biti u službi građana, privrede i razvoja svih krajeva Crne Gore.
Često kažemo da su mladi budućnost države.
Možda je vrijeme da prestanemo to ponavljati kao lijepu političku rečenicu i počnemo se prema njoj odnositi kao prema državnoj strategiji. Jer svaki mladi čovjek koji ostane u svom gradu znači mnogo više od jednog stanovnika manje u statistici odlazaka. On znači novu porodicu, novu učionicu sa više djece, novi posao, novu ideju, novu firmu i novi razlog da jedan grad nastavi da živi.
Na kraju sam se ponovo sjetio pitanja koje mi je sin postavio prije nekoliko mjeseci u Njujorku: "Šta tražimo ovdje, pored onako lijepe zemlje?”
Danas bih mu odgovorio nešto drugačije. Crna Gora zaista jeste lijepa zemlja. Toliko lijepa da joj se ljudi uvijek vraćaju. Ali njena najveća ljepota neće biti njene planine, more ili jezera. Njena najveća ljepota biće onoga dana kada mladi ljudi više ne budu odlazili zato što moraju, već ostajali zato što mogu.
Jer država se ne mjeri samo granicama koje čuva. Država se mjeri i brojem mladih ljudi koji u njoj vide svoju budućnost.
