O ovoj temi su prije mene pisali mnogi ugledni kolumnisti Portala Analitika, kao i brojni drugi autori. Nemam namjeru da ponavljam njihove argumente niti da im protivrječim. Naprotiv, vjerujem da su mnogi od njih ovu pojavu precizno opisali.
Ipak, postoje teme koje se ne mogu smatrati potrošenim samo zato što su već obrađivane. One zahtijevaju da im se neprestano vraćamo, kako zbog građana koji svakodnevno osjećaju posljedice političkih prilika, tako i zbog opozicione alternative koja mora iznova preispitivati sopstvenu ulogu i odgovornost prema budućnosti Crne Gore. Stari Latini su to saželi u izreci “Repetitio mater studiorum est”, ponavljanje je majka znanja. U politici bih dodao da je ponavljanje često i uslov buđenja društvene svijesti.
Postajemo država u kojoj najveći problem više nije sama vlast, već osjećaj nemoći koji se polako uvlači među građane, uvjerenje da se ništa ne može promijeniti, da su svi isti, da je svaka nova nada unaprijed osuđena na razočaranje i da je jedino što preostaje prilagođavanje postojećem stanju, ma koliko ono bilo loše. Upravo tada počinje najopasnija faza političkog propadanja jednog društva, jer nijedna vlast ne postaje zaista jaka onda kada ima podršku građana, već onda kada građani izgube vjeru da postoji bilo kakva ozbiljna alternativa.
Crna Gora danas sve više podsjeća na takvo društvo. Ne zato što nema izbora. Ne zato što nema opozicije. Ne zato što su građanske slobode formalno ukinute. Već zato što se između političkih obećanja i svakodnevne stvarnosti otvorio jaz toliko dubok da ga više nije moguće prekriti konferencijama za medije, promotivnim video-snimcima i političkim sloganima.
Upravo zbog toga i opozicija mora preispitati način svog političkog djelovanja. Umjesto da najveći dio energije troši u raspravama sa vladajućom koalicijom i odgovaranju na njene svakodnevne provokacije, vrijeme je da taj dijalog, odnosno monolog,zamijeni razgovorom sa građanima.
Umjesto da ubjeđuje vlast u ono što ona već zna, ali zbog političkih interesa ne želi da prizna, opozicija mora ubijediti građane zašto zaslužuje njihovo povjerenje. Tek tada može postati istinska alternativa, a ne samo politički oponent vlasti.
Telefonska vlast kao politički model
Kada bi stranac pokušao da razumije savremenu Crnu Goru samo na osnovu načina rada izvršne vlasti, vjerovatno bi stekao utisak da se radi o zemlji u kojoj su telefonske sjednice Vlade postale važniji politički instrument od ozbiljne institucionalne rasprave, zemlji u kojoj se najveća energija troši na kadrovska rješenja, političke trgovine i koaliciono uhljebljenje, dok se istorijska prilika da Crna Gora postane punopravna članica Evropske unije svodi na formalno ispunjavanje obaveza, umjesto da bude shvaćena kao duboka reforma države, njenih institucija i cjelokupnog društva.
Danas gotovo da nema političara iz vladajuće koalicije koji neće izgovoriti nekoliko rečenica o Evropi, evropskim vrijednostima, evropskim standardima i evropskoj budućnosti, ali se iza tih riječi vrlo često krije potpuno drugačija politička praksa. Jer da postoji iskrena želja za evropskom Crnom Gorom, onda bi fokus bio na pravosuđu, obrazovanju, zdravstvenom sistemu, profesionalnoj javnoj upravi, efikasnim institucijama i odgovornosti nosilaca vlasti.
Umjesto toga, svjedočimo gotovo svakodnevnom pokušaju da se evropski proces predstavi kao marketinška kampanja u kojoj je važnije ko će se fotografisati pored evropske zastave i evropskih zvaničnika, nego koliko je evropskih principa zaista ugrađeno u funkcionisanje države.
Posebno zabrinjava činjenica da se, umjesto stvaranja efikasnije i odgovornije državne uprave, izvršna vlast pristupa neprestanom administrativnom proširenju. Gotovo svaka politička rekonstrukcija donosi nova ministarstva, nove potpredsjednike Vlade, nove sekretarijate, savjetnike, kabinete i prateću administraciju. Umjesto da evropske reforme vode racionalizaciji i profesionalizaciji državnog aparata, svjedočimo njegovom stalnom uvećavanju, prvenstveno radi očuvanja političke većine i zadovoljavanja partijskih interesa.
Takva politika, međutim, nije besplatna. Njenu cijenu ne plaćaju političke partije koje raspoređuju funkcije, već građani Crne Gore. Svaki novi kabinet, službeni automobil, administrativno radno mjesto i novi nivo birokratije finansiraju se iz državnog budžeta, odnosno novcem poreskih obveznika. To su sredstva koja bi, u jednoj odgovorno vođenoj državi, mogla biti usmjerena na izgradnju i modernizaciju bolnica, unapređenje obrazovnog sistema, obnovu puteva, željezničke i komunalne infrastrukture, snažniju socijalnu zaštitu najugroženijih ili podsticaje domaćoj privredi i otvaranju novih kvalitetnih radnih mjesta.
Evropska unija ne mjeri uspjeh države brojem ministara, već kvalitetom institucija i rezultatima koje one ostvaruju. Snaga države ne ogleda se u veličini administracije, nego u njenoj efikasnosti. Zato se s pravom može postaviti pitanje da li Crna Gora danas gradi administraciju zbog potreba građana ili zbog potreba političkih koalicija. Ukoliko je odgovor ovo drugo, onda je jasno da se evropski put ne usporava samo zbog nedostatka reformi, već i zbog modela vlasti koji javni interes sve češće podređuje političkom opstanku.
Na kraju, najveći paradoks nije u tome što država ima više ministara nego što joj je potrebno. Paradoks je u tome što, uprkos sve brojnijoj administraciji, građani ne dobijaju brže usluge, kvalitetnije zdravstvo, bolje škole niti snažniju ekonomiju. Umjesto da proširenje državnog aparata donese više efikasnosti, ono je proizvelo veće troškove, sporije odlučivanje i dodatno opterećenje budžeta. Račun za takvu politiku, kao i uvijek, ne stiže na adresu onih koji su je kreirali, već na adresu svakog građanina Crne Gore.
Evropa kao knjiga koju niko nije pročitao
Ponekad mi se čini da evropski put Crne Gore liči na čovjeka koji je zatvorio knjigu a da nijedno poglavlje nije pažljivo pročitao. Naslov zna napamet. Korice prepoznaje na prvi pogled. Naučio je nekoliko najpoznatijih citata koje godinama ponavlja pred publikom. Međutim, kada ga upitate o sadržaju, o suštini, o poruci koju knjiga nosi, tada postaje jasno da je njegovo znanje zasnovano više na prepričavanju nego na razumijevanju.
Na sličan način danas funkcioniše značajan dio političke elite. Govori se o vladavini prava, a pravosuđe ostaje pod sumnjama i pritiscima. Govori se o transparentnosti, a ključne odluke često nastaju iza zatvorenih vrata. Govori se o institucijama, a one se poštuju samo onda kada potvrđuju političke interese onih koji trenutno imaju moć.
Posebno zabrinjava činjenica da predsjednik Vlade sve češće djeluje kao generator političkih sukoba, umjesto kao faktor stabilnosti i institucionalne odgovornosti. Umjesto jačanja institucija, svjedočimo otvorenim obračunima sa njima, dok se politički protivnici nerijetko osporavaju kroz optužbe i insinuacije, a ne kroz argumente i rezultate.
Javni prostor, koji bi morao biti mjesto ozbiljne rasprave o ekonomiji, evropskim integracijama i životnom standardu građana, pretvoren je u arenu političkih prepirki, ličnih prozivki i svakodnevnih medijskih sukoba. Dok građani očekuju rješenja za rast cijena, odlazak mladih i izostanak reformi, vlast im nudi nove političke obračune.
U takvom ambijentu teško je govoriti o evropskoj političkoj kulturi. Evropska kultura nije pitanje geografije niti deklarativne podrške Evropskoj uniji. Ona se ogleda u poštovanju institucija, odgovornosti za javno izgovorenu riječ, kulturi dijaloga i sposobnosti da se politički protivnik pobijedi argumentima, a ne uvredama i tračevima. Država ne postaje evropska zato što njeni lideri govore o Evropi, već zato što se ponašaju u skladu sa evropskim vrijednostima.
Generacije koje će plaćati tudja obećanja
Nijedna vlast nije tako velikodušna kao ona koja dijeli novac koji nije zaradila. To je možda najstarije političko pravilo na svijetu. Uzeti kredit, dio sredstava rasporediti kroz povećanja plata i penzija, kratkoročno proizvesti osjećaj zadovoljstva, a dugoročne posljedice ostaviti generacijama koje danas još sjede u školskim klupama ili se možda još nijesu ni rodile.
Naravno da građani imaju pravo na veće plate. Naravno da penzioneri zaslužuju dostojanstven život. Međutim, ozbiljna država mora istovremeno objasniti odakle novac dolazi, kako će se vraćati i kakve će posljedice takva politika ostaviti za deset ili dvadeset godina.
U suprotnom, politika se pretvara u kupovinu vremena, a ne u izgradnju budućnosti.
Kome biste povjerili svoju djecu?
Možda je zato najvažnije političko pitanje mnogo jednostavnije nego što izgleda. Ne kome biste dali svoj glas. Ne koju biste partiju podržali.
Nego kome biste povjerili svoju djecu. Kome biste vjerovali da odlučuje o obrazovnom sistemu u kojem će odrastati. Kome biste vjerovali da stvara ekonomiju u kojoj će tražiti posao. Kome biste vjerovali da gradi društvo u kojem će željeti ostati. Jer politika, na kraju krajeva, nije borba za mandate. Politika je borba za budućnost generacija koje dolaze.
Kako stvoriti pobjedničku alternativu i smijeniti Zmaja od Nehaja
Zmaj od Nehaja ne smjenjuje se galamom. Ne smjenjuje se ni neprestanim kritikama. Ne smjenjuje se ni upornim dokazivanjem onoga što vlast odlično zna, ali zbog sopstvenih političkih interesa svjesno ignoriše. Ne smjenjuje se ni pukom željom da vlast ode. Smjenjuje se sposobnošću da se građanima ponudi uvjerljiva alternativa koja uliva više povjerenja od postojećeg stanja.
Svaka vlast postaje ranjiva onog trenutka kada se pred njom pojavi ozbiljna politička i društvena snaga koja djeluje organizovanije, odgovornije, stručnije i uvjerljivije od nje same. Građani rijetko glasaju samo protiv vlasti; mnogo češće glasaju za one kojima vjeruju da mogu uspješnije voditi državu. Upravo u tome leži odgovor na pitanje kako se mijenja današnja Crna Gora.
Prvi stub takve alternative nesumnjivo predstavlja Demokratska partija socijalista. Bez obzira na različita politička mišljenja i ocjene njene prošlosti, činjenica je da DPS ostaje politička organizacija sa najrazvijenijom infrastrukturom, najširim kadrovskim potencijalom, iskustvom upravljanja državom i stabilnim biračkim jezgrom. Nijedna ozbiljna promjena političkih odnosa u Crnoj Gori ne može se zamisliti bez učešća političkog subjekta koji posjeduje takvu organizacionu snagu.
Drugi stub mora biti snažan, proširen i organizaciono unaprijeđen Evropski savez. Ne kao još jedna koalicija na političkoj sceni, već kao široki evropski savez svih građanskih, reformskih i proevropskih snaga koje dijele zajedničku viziju moderne Crne Gore. Takav savez mora imati jasno liderstvo, prepoznatljivu političku strategiju i sposobnost da prevaziđe uske partijske interese zarad višeg cilja.
Međutim, upravo tu dolazimo do možda najvažnijeg dijela buduće političke arhitekture. Savremene evropske promjene ne stvaraju samo političke partije. One nastaju povezivanjem društvenih snaga koje dijele zajedničke vrijednosti. Zato bi uz političke organizacije svoje mjesto unutar Evropskog saveza morale pronaći građanske platforme poput STEGA-e, nevladine organizacije, studentski pokreti, profesionalna udruženja, sindikati, privredne asocijacije, komore, akademska zajednica i pojedinci koji svojim znanjem i ugledom mogu doprinijeti oblikovanju ozbiljne državne politike.
Tako da pobjednička alternativa ne može i ne smije biti sastavljena samo od političara. Njenu snagu moraju činiti i univerzitetski profesori, ekonomisti, pravnici, umjetnici, naučnici, ljekari, uspješni preduzetnici, predstavnici nevladinog sektora, novinari, sindikalni aktivisti, kao i brojni stručnjaci iz dijaspore.
Treći stub čine manjinske partije i politički subjekti koji, bez obzira na to da li se danas nalaze u vlasti ili opoziciji, dijele zajednički interes evropske i građanske Crne Gore. Njihova uloga nikada nije bila samo predstavljanje manjinskih zajednica.
Kroz istoriju su često predstavljali važan oslonac očuvanju multietničkog sklada, građanskog karaktera države i evropske orijentacije društva. Posebnu vrijednost predstavljaju oni lideri manjinskih stranaka koji interese svojih zajednica i države stavljaju ispred ličnih ambicija i materijalne koristi, potvrđujući da se odgovorna politika ne mjeri funkcijama koje obavljaju, već principima koje dosljedno brane.
Četvrti stub predstavlja crnogorska dijaspora. Možda nijedna društvena grupa nije toliko dosljedno i bez kalkulacija stajala uz nezavisnost, građanski karakter i međunarodni položaj Crne Gore kao njena dijaspora. Od referenduma 2006. godine pa do danas, naši ljudi širom svijeta ostali su jedan od najčvršćih oslonaca evropske i suverene Crne Gore. Njihovo iskustvo, znanje, međunarodne veze i politička energija predstavljaju potencijal koji država još uvijek nedovoljno koristi.
Tek povezivanjem ova četiri stuba moguće je stvoriti političku i društvenu snagu sposobnu da građanima vrati vjeru u budućnost. Ne savez zasnovan na podjeli funkcija i političkom računu, već savez utemeljen na zajedničkom uvjerenju da Crna Gora može biti uređena, evropska, demokratska i ekonomski uspješna država.
Da bi se taj cilj ostvario, odgovornost ne pripada samo političkim partijama. Ona pripada svakom građaninu. Nije neophodno biti član stranke, političkog pokreta ili bilo kojeg tabora da bi se preuzela odgovornost za budućnost zemlje. Dovoljno je na dan izbora, pred glasačkom kutijom, postaviti jedno jednostavno pitanje: jesu li oni kojima smo povjerili vlast na prošlim izborima, ispunili obećanja koja su davali? Jesu li evropski standard, bolji život, veće plate, jače institucije i pravednije društvo postali stvarnost ili su ostali samo dio predizbornih govora?
Jer izbori nisu trenutak kada se bira samo nova vlast. Oni su trenutak kada građani ocjenjuju rezultate onih koji su imali priliku da upravljaju državom.
Zato cilj nije samo smijeniti jednu vlast. Cilj je stvoriti većinu koja će biti dovoljno snažna, odgovorna i sposobna da promijeni način na koji se vlast vrši.
Tek tada Zmaj od Nehaja zaista gubi svoju snagu. Ne zato što ga je pobijedio drugi zmaj, već zato što su građani konačno dobili razlog da vjeruju kako se državom može upravljati drugačije, odgovorno, transparentno, u interesu svih njenih građana i budućih generacija.
