Uprkos opstrukcijama, uzdržanom stavu šefa Delegacije Evropske unije i permanentnoj kampanji protiv crnogorske opozicije zbog platforme za prevazilaženje političke krize – a koja, podsjetimo, nije samo dokument opozicije, već agregat onoga što o Crnoj Gori godinama pišu i zahtijevaju naši evropski i briselski prijatelji – ostvarena je prva, može se ispostaviti ključna politička pobjeda.
To je ujedno je dokaz da se minimalnom koordinacijom, jasnom strategijom i političkom upornošću mogu natjerati i zapadne diplomate da, umjesto politike prividne neutralnosti, stanu na stranu odbrane normalnosti i evropskih pravila.
45Nakon još jednog okupljanja u rezidenciji evropskog ambasadora, a uoči dolaska komesarke za proširenje, parlamentarna većina nominalno je prihvatila izmjene ključnih zakona koji regulišu bezbjednosni sektor. Istovremeno, dogovoren je nastavak dijaloga o izboru sudija Ustavnog suda. U prevodu, to bi značilo da će parlamentarna većina konačno prestati sa opstrukcijama procesa koje, po svemu sudeći, imaju uporište u pojedinim predmetima koji se već nalaze pred tim sudom.
Sve to predstavlja korak naprijed, ali nikako nije razlog za političku euforiju. Naprotiv. Pred nama su dvije ključne dileme.
Prva je kako će se postignuti dogovor sprovoditi. Između prvog i finalnog glasanja proći će više od mjesec dana. Upravo u tom periodu opozicija mora insistirati na punoj implementaciji svega dogovorenog. Kao i na saniranju posljedica koje su nastale primjenom neustavnih rešenja.
Druga dilema je daleko važnija – da li je i to dovoljno? Jer, čak i ako se dogovor u potpunosti ispoštuje, ostaje činjenica da kontinuirano političko miješanje u korist aktuelne vlasti dobija novi obim. Dio međunarodne zajednice i dalje je spreman da, u ime prividne stabilnosti, toleriše prakse koje bi u bilo kojoj drugoj državi kandidatu bile ocijenjene kao ozbiljno nazadovanje.
Pod pretpostavkom da sporazum između proevropske opozicije i parlamentarne većine punu realizaciju dobije tokom jula, to ne smije predstavljati kraj procesa, već njegov stvarni početak. Jer, ispunjavanje evropskih zahtjeva nije cilj sam po sebi, već tek prvi korak ka stvaranju uslova za istinski fer i slobodne izbore.
U crnogorskom kontekstu to prije svega znači izbore koji će u što manjoj mjeri biti opterećeni stranim miješanjem, odnosno logističkom, finansijskom, medijskom i političkom podrškom koju vladajuća većina godinama dobija iz Srbije i Rusije. Prvi korak ka tome jesu izmjene zakonodavstva koje još uvijek ostavljaju prostor za legalizovano uplitanje spolja. Ali, bilo bi naivno vjerovati da je to dovoljno.
Zato naredna faza mora biti politički ambicioznija. Crna Gora već ima institucionalno sjećanje na model kojim su stvarani uslovi za kredibilnije izbore kroz Vladu izbornog povjerenja. Ukoliko zaista želimo da naredni izbori budu drugačiji od prethodnih, opozicija mora zahtijevati najmanje ono što je nekada imala tadašnja opozicija – mogućnost institucionalne kontrole procesa.
To podrazumijeva da najmanje devet mjeseci prije izbora ima svoje kontrolore u svim institucijama koje učestvuju u sprovođenju izbornog procesa, uključujući i državna javna preduzeća koja su punktovi izborne korupcije. Kao i timove koji će pratiti epizode, kako to kaže Evropski parlament, kineskog, ruskog i srpskog malignog uticaja.
Paket političkog dogovora bi bio nužan za završavanje evropske agende. Bez tog nastavka, sadašnji politički zamah mogao bi ostati samo kratkotrajna epizoda. Briselski momentum mora biti iskorišćen za izgradnju trajnih demokratskih garancija, a ne samo za još jednu rundu političkih kompromisa.
U suprotnom, male noćne čajanke ostaće upamćeni samo kao prijatna druženja, ali bez ijedne suštinske promjene koja bi građanima vratila vjeru da se vlast u Crnoj Gori može birati isključivo njihovom voljom.
