Danas igra Crna Gora. Pleše, jer Dame su u pitanju. Večeras ćemo ponovo da ih slušamo kako gromoglasno i viču i toplo šapuću svojoj jedinoj... Uh, kako će ponosno pjevajući da uskaču u dva mora i pronose glas okeanu Da je vječna Crna Gora.
I, lako je, nikada lakše znati ko si. Ne trebaju ti popisi. Ukoliko ti se stisne grlo, udari srce i zastane dah dok suza sama krene i hoćeš van sebe, da iz kože izađeš i budeš sa njima da zajedno zapjevaš samo njoj. E, onda znaš, ne treba niko da ti kaže, ma baš niko, ma ni đed, jer srce je tu đe jeste i niko ga više ne pomjeri.
Ukoliko ništa od ovoga ne osjećate onda da vas više ne zadržavamo i zatvoritite vrata za sobom. Promaja je.
Baš me briga protiv koga noćas igramo, ne zanima me ni đe bi nas pobjeda povela i šta će nam semafor i rezultati kada na licu svake od njih piše ono što smo mi nesrećni zaboravili. Piše kako se bori za ovu zemlju, kako se voli i kako joj se sve daje.
I ne pišem ovo zbog sporta ili rukometa, jer ovo odavno više nije pitanje sporta, a čini se da nikada nije ni bilo.
1Naši sportisti, a Rukometni savez prije svih, našli su se tamo gdje nijedan sportista a ni čovjek ne bi trebao da se ikada nađe. Igraju svim srcem za reprezantaciju za koju državni vrh i ljudi u Ministarstvu sporta smatraju da nije njihova. Ili možda jeste malo pred izbore, kao ono Bečiću kada je fudbalere Crne Gore zamijenio sa Makedoncima, toliko ih je često „gledao“ da ih nijednog nije prepoznao.
Ili, ono kada vam gradonačelnik Cetinja poruči iz beogradske Arene, ogrnut šalom Partizana, da ništa ne brinemo i da on neće dat'ni na jednu crnogorsku svetinju. Na Cetinju nam je samo Gradska kafana ostala kako nas je branio.
Prošle godine smo (čitaj Rukometni savez), po ocjenama ljudi iz Evropskog rukometnog saveza, organizovali najbolju, najposjećeniju i najfrenetičniju grupnu fazu Evropskog prvenstva. I to sami, bez podrške države.
Jedna Mađarska, na primjer, da bi dobila neko veliko prevenstvo u rukometu u tim koji će voditi taj projekat ubace jednog ministra ili premijera ako treba. Jer tamo, nećete vjerovati, svi u vladi navijaju za Mađarsku. Nema, zamislite, nikoga da navija za Slovačku ili Rumuniju, na primjer.
Oni, „jadni i nesrećni“, nikada neće imati predsjednika Skupštine koji predsjedava Skupštinom države koju ne priznaje, pod simoblima koje ne poštuje, sa službenim jezikom koji ne govori i u gradu koji ima asfaltirane ulice.
I upravo zbog svega, a i puno više, ovoga me puta baš briga protiv koga igramo i kako će se završiti utakmica jer znam da smo odavno pobijedili.
Pobijedili smo zato što povrijeđena Marta Batinović, dok joj stoji upit nad cijelom karijerom, poručuje Stanite, sačekajte me, stižem ja kada bude najbitnije.
Pobijedili smo i zato što, takođe povrijeđena Đina Jauković, u TV studiju, jedva suzdržavajući suze priča o svojim saigračicama.
Takođe i zbog toga, što neposredno prije prvenstva, imamo smišljeni pokušaj da se od slučaja Milene Raičević napravi afera, koju nažalost, mnogi u reprezentaciji nisu razumjeli i prepoznali, ali i ne čudi jer suviše su njihove sportske duše čiste da bi shvatile prljave političke igre.
Nego, nije ni bitno jer ima ko je razumio i onako čvrsto, poput odbrane koju igra, im poručio Ni riječ o tome više, ni jedne!!! Đevojke moraju biti čiste glave na prvenstvu svijeta, jer tim je ispred svih. Bravo, Milena.
Petar Kapisoda, vihorno krilo cetinjskog Lovćena i reprezantacija Jugoslavije, proslavljeni sportista sa oreolom jednog od najboljih svih vremena, rukometaš sa medaljama sa svjetskih prevenstava u Francuskoj i Egiptu... jednog kišnog decembra popeo se sa kantom i metlom na krov sportskog centra Morača. Popeo se da zakrpi što se može, kao na svoju kuću, jer u njoj će ubrzo dočekati goste. Jer samo je njega bilo sramota što mu je „kuća“ bušna i što prokišnjava, zato mu nije bilo teško i nimalo sramota da se popne na krov i zakrpi rupe.
I, mnogi ne znaju, Petar je toga dana, dok je čistio kišnicu sa krova „Morače“ vidio krov Evrope i na njega se, par dana kasnije, zajedno sa našim rukometašicama popeo. Istina, dvije stepenice niže ali nisam siguran da bi sreća mogla biti viša da je bila koja iznad. Popeće se on i sa momcima, samo gledajte.
Oni koji su toga dana ostali sakriveni u svojim sobama i kabinetima nisu mogli viđeti ništa osim zidova. Zidova u koje su se sami okovali i zatočili.
I ajde na krov, Petre. Na krov, đevojke. Na krov jer vam priliči. Ljepota i ljubav ne daju se zatvoriti, kao ni što se naša pjesma ne može utišati... Pobijedili smo mi zbog puno toga, i zbog vjere i zbog inata i zbog one samo naše nerazumljive ljubavi prema ovome šta imamo.
Ali, ono zbog čega ćemo uvijek pobijeđivati jeste onaj huk.Huk koji se kada bolje poslušate pretvara u pjesmu. Pjesmu koja se daleko čuje i za koju kažu da je samo oni koji čvrsto vjeruju i snažno vole mogu čuti svakog 15. novembra u godini. I da, ako samo malo zastaneš i poslušaš, čućeš stihove iz hiljadu grla:
...Sad' kad' smo jedno ja i ti
Obriši s lica suzu plavu
Crna Goro, ljubavi...
