Sedmoga juna 1943. godine na području pivskih sela Duba, Miljkovac, Bukovac, Zaborje, Rudinice i Seljani folksdojčeri su ubili više od 500 ljudi. Đecu, žene, starce, sve generacije i čitave familije. Zločin je počinjen u okviru nacističke operacije divizije Princ Eugen, nakon naredbe njemačke komande da se stanovništvo toga područja tretira kao komunističko i da se prema njemu tako postupa.
Sedmi jun Crkva Srbije u svoj kalendar propagandnih aktivnosti upisuje kao dan u kojem se civilizacijski i moralni jazovi liturgijski poravnavaju – civilne žrtve fašističkoga masakra i poraženi kolaboracionisti guraju se u isti jezik mučeništva. To je idealan propagandni datum, kojim objedinjuju stradanje civila Pive što nijesu popuštili pred fašizmom i stradanje na Zidanome Mostu onih što su se fašistima poklonili i priklonili.
Jedno je oplakati mrtve, posve je drugo koristiti bol kao sredstvo istorijske amnezije
Na sajtu Mitropolije u ovogodišnjoj vijesti o Dolima o bestijalnome nacističkome masakru nedužnoga življa pivskih sela – ni riječi. Ta je valjda priča ispričana, žrtve su sakralizovane, istorijski kontekst postao je suvišan. Na masovnoj grobnici Crkva danas (kako vele na sajtu Mitropolije) „proslavlja Pivske novomučenike“.
Prije dvije godine protojerej Predrag Šćepanović u Dolima je ustvrdio da su duše stradalih u Pivi „dugo čekale da se njihovo ime više ne govori krišom“. Istina je ipak bitno drugačija. Ako je ko ćutao o zločinima tokom Drugoga svjetskoga rata, to je bila Crkva Srbije. Koliko je držala do žrtava nacizma, jasno govori podatak da je samo pet mjeseci kasnije Joanikije Lipovac uputio novogodišnju čestitku vojnicima Vermahta.
Pogrom Pivljana niko u istoriji nije prikrivao, baš kao što se nije čekalo da se progovori o Jasenovcu. Ma koliko se Crkva Srbije trudila da svoj moralni kapital gradi na satanizaciji komunizma, istorijska je činjenica da su Pivljani kojima već neko vrijeme Crkva zaposijeda vječno stanište 1943. godine nastradali jer su za naciste bili komunisti. Stoga im je jula 1977. godine, u vrijeme komunističke Jugoslavije, u Dolima izgrađen spomen-kompleks, autorstvo vajara Luke Tomanovića – kao opomena na stravične zločine i prijetnje koje predstavlja fašizam. Ali crkva prvo izmišlja muk, pa sebe konstituiše kao onoga što se ne plaši da progovori.
A kad progovori, nacistički zločin iz istorije okupacije i antifašizma redovno prenese u crkveno-nacionalnu genealogiju stradanja. Tako je lani episkop Pajsije na isti ovaj dan uporedio stradale u Pivi „sa cvijećem koje je prerano ubrano“, ali „vječno miriše u vijencu srpskih mučenika koji su se našli pred prestolom Hristovim“, premda njihova smrt nema nikakve veze ni sa srpstvom ni sa Hristom.
Takvim manevrima Crkva Srbije potiskuje antifašizam kao vrijednost zbog koje su ti ljudi nastradali, ali i preoblikuje smrt nedužnih civila u dokaz nacionalne svetosti, što postaje sredstvo moralnoga pokrića jednoga drugoga stradanja. Zloupotrebljava śećanje na žrtve ovoga zločina jer, riječima Todora Kuljića, u njemu vidi „mogućnost prevazilaženja vlastitih zločina sećanjem na vlastite žrtve“.
Samo se podmuklim propagandnim prečicama od Dola može doći do Zidanoga Mosta i Kamniške Bistrice. Takvi su putevi svetosavlja.
Pogrom Pivljana niko u istoriji nije prikrivao, baš kao što se nije čekalo da se progovori o Jasenovcu
Na dan fašističkoga pomora Pivljana Crkva Srbije i njeni politički sateliti daju pomen mitropolitu Joanikiju Lipovcu i poraženom kolaboracionističkom zbjegu u Sloveniji. Ima i o tome vijest na sajtu Mitropolije, ali ne govore o proslavi.
U izvještaju se čitaju poruke o „stradanju Joanikija i njegovih saputnika“, o ljudima ubijenim bez pravde i suda i o tome kako „žrtva postradalih nije bila uzaludna“. A taj isti Joanikije Lipovac na Cetinju je širom raširenih ruku dočekao talijanske fašiste 1941. I ne samo to. Joanikije Lipovac je zahvaljujući upravo saradnji s okupatorom dobio priliku da upravlja Bogoslovijom na Cetinju, jedinom bogoslovijom koja je radila na cijeloj okupiranoj teritoriji Jugoslavije.
Simbolički nespojive lokalitete Dola i Kamniška Bistrica razvidno povezuje i protojerej Predrag Šćepanović. Pošto je 2024. godine u Dolima civilne žrtve fašističke operacije stavio pod svetosavski i kosovski plašt, ove je godine u Kamniškoj Bistrici zbjegu poraženih 1945. dao oznaku „vaskrsenja“, ustvrdivši da put Joanikija i njegovih saputnika „nije bio 'zli put', kako se često govorilo, već krsno-vaskrsni put stradanja i svjedočenja vjere“. Niko tako postojano od sebe ne pravi žrtvu kao srpski kler.
Na dan fašističkoga pomora Pivljana Crkva Srbije i njeni politički sateliti daju pomen mitropolitu Joanikiju Lipovcu i poraženom kolaboracionističkom zbjegu u Sloveniji
Tako funkcioniše prevrednovanje: politička i vojna kolaboracija pretvara se u svjedočanstvo vjere, a istorijski poraz u duhovnu pobjedu. Spajanjem onih što su u ratu bili na suprotnim stranama u jednu emotivnu sliku Crkva Srbije gradi svojevrsni žrtveni blend: na taj način svi „naši“ mrtvi postaju nevini, svi „naši“ porazi postaju stradanja.
Istim putem ide i Andrija Mandić, koji s pozicije šefa crnogorskoga parlamenta odlazi u Kamnišku Bistricu i odaje pomen „postradalima“, šaljući revizionističke poruke u celofanu kvazipomirenja. Ove je godine na primjer rekao: „Ne može se tražiti bratstvo ako se bratu ne prizna bol. I ne može država biti pravedna ako zaboravi svoje stradalne građane, ma kako se oni zvali, kojoj vojsci pripadali, kojom se idejom vodili ili kakvu sudbinu nosili.“
I baš u Mandićevome „ma kako se oni zvali, ma kojoj vojsci pripadali, kojom se idejom vodili ili kakvu sudbinu nosili“ otkriva se srž tehnike revizionizma. U ratu (a metaforički i u miru) ključno je upravo kojoj vojsci pripadaš i kojom se idejom vodiš. Hoćeš li se prikloniti fašistima ili antifašistima i nije baš prst sudbine, uprkos svim Mandićevim upiranjima da to tako predstavi. On sudbinu vješto koristi kao alibi, a falsifikovanje prošlosti sprovodi tako što racionalne odluke prevodi u registar sudbine te kolaboracionizam predstavlja kao neizbježnu zlu kob. Ali ne može biti svejedno ko je bio uz okupatora a ko protiv njega, ko je bio uz pušku a ko ispred nje.
67Zanimljivo kako Mandić, koji vazda tolkuje o „narodu“, odjednom prozbori o „građanima“, pa još „stradalnim“. Umetanje građanskoga diskursa u sakralni naslanja se na princip tzv. emancipatorskih litija. Svrha je toga verbalnoga poduhvata da se zabašuri činjenica da kolaboracionisti koji bježe s okupatorskim snagama 1945. nijesu stradali kao građani, no kao vojni i politički akteri na strani sila zla, koji su izgubili rat u kojem su sami birali stranu.
Jedno je oplakati mrtve, posve je drugo koristiti bol kao sredstvo istorijske amnezije. Ovi su narativi samo potvrda onoga što antropologica Katherine Verdery naziva političkim životom mrtvih tijela. Mrtvima se lako disciplinuju živi, što im daje ogromnu simboličku moć. Grobno mjesto spaja prošlost i sadašnjost, a onaj ko na tome mjestu drži pomen preuzima monopol nad tumačenjem života i smrti, samim tim i nad istorijom.
Zato se podižu spomenici i kapele, mijenjaju se imena ulica, dolaze „pravi“ preci, a nacija se iznova uči čije ime da izgovara sa strahopoštovanjem i đe sve treba da klekne. Prizemna borba za moć tako dobija svetački oreol. A liturgija, za razliku od istorije, ne trpi kritička preispitivanja. U tome i jeste poenta.
