Na zidu bivše kasarne u Morinju stoji ploča s nekoliko rečenica koje podśećaju na hrvatske zarobljenike i civile držane tu od jeseni 1991. do ljeta 1992. Za logor se sudilo stražarima, nikad nadređenima.
Ploča je bila prvo što je država o tome mjestu rekla mimo sudnice, a protivljenje sljedbenika ratne ideologije počelo je istog dana. U dokumentu koji je Zagreb ove neđelje poslao članicama Evropske unije piše da je oko ploče u međuvremenu postavljen metalni okvir, očigledno predviđen za panel kojim bi se natpis mogao prekriti i otkrivati samo za zvanične komemoracije.
43Ne znam ko je okvir naručio, ni da li će panel ikad biti postavljen. Znam da je to savršena slika onoga što već decenijama radimo s vlastitom prošlošću - priznamo je tek kad to protokol zahtijeva, a ostatak vremena držimo poklopac.
Hrvatska je u taj dokument upisala osam uslova. Odšteta za oko tri stotine ljudi zatočenih u Morinju od oktobra 1991. do avgusta 1992; sudbina četrnaest nestalih; procesuiranje ratnih zločina, uključujući komandnu odgovornost, po kojoj u Crnoj Gori nema nijedne presude; vraćanje imovine pedeset i jednoj tivatskoj porodici koja ni s pravosnažnim presudama nije došla do nje; ime kotorskog bazena; školski brod „Jadran“; potvrda granice po načelu uti possidetis juris.
Lista se može čitati kao ucjena, i mnogi su je tako i pročitali, ali vrijedi primijetiti nešto neugodnije. Da smo sami, bez ičijeg veta, godinama ranije isplatili ljude koje je država mučila na svojoj teritoriji, da smo sudili onima koji su naređivali, da smo porodicama vratili kuće koje su im sudovi već vratili, Zagreb bi danas imao listu od dvije stavke, jedrenjak i granicu, a to su pitanja za koja postoje arbitraže i komisije i koja ne izazivaju moralnu nelagodu.
Pitanje nije da li Crna Gora treba da popusti. Pitanje je da li još uvijek znamo da razlikujemo ustupak od obaveze
Lista je duga zato što smo mi ostavili prostor da bude duga.
Evropa je puna sporova u kojima je jedna strana imala veto, a druga obraz, i ishod je gotovo uvijek bio isti, pitanja su se riješila onda kad ih je slabija strana prestala doživljavati kao poniženje, a jača kao priliku.
Slovenija je 2008. zaustavila gotovo cijeli hrvatski pregovarački proces zbog Piranskog zaliva; Hrvatska je tada bila uvjerena da će ostatak Unije izvršiti pritisak na Ljubljanu i prevarila se.
Grčka je dugo držala Śevernu Makedoniju pred vratima NATO-a i EU zbog imena, dok dvije vlade nijesu u Prespi 2018. potpisale sporazum koji je u obje zemlje bio nepopularan i koji su obje preživjele.
Njemačka i Poljska su granicu na Odri i Nisi konačno riješile tek 1990, četrdeset pet godina poslije rata, i to je bila cijena njemačkog ujedinjenja. U svakom od tih slučajeva postojao je političar koji je kod kuće objašnjavao da ustupak nije poraz, i u svakom od tih slučajeva taj političar je bio u pravu.
Ono što crnogorski slučaj čini zanimljivim jeste i činjenica da je do ljeta 2024. Hrvatska bila najglasniji zagovornik našeg članstva: ustupila nam je prijevode evropskog zakonodavstva, podržala ulazak u NATO i godinama tolerisala da se pitanje Morinja i „Jadrana“ odlaže.
Onda je Skupština usvojila Rezoluciju o genocidu u Jasenovcu. Budući da genocid u Jasenovcu niko ne negira, s pravom se i tada i danas postavlja pitanje koja je svrha takve rezolucije osamdeset godina kasnije u Crnoj Gori, kakvu ni Srbija nije usvojila.
No, podśetimo i da je Crna Gora mjesec dana ranije u Ujedinjenim nacijama glasala za Rezoluciju o Srebrenici, pa je bilo jasno da je stradanje Srba u NDH po ko zna koji put politički iskorišćeno kao istorijsko potkusurivanje, i to od političara koji se predstavljaju kao njihovi zaštitnici. Hrvatska je unaprijed upozorila što će uslijediti. Skupština je glasala svejedno. Hrvatska je odgovorila kako je i najavila - inicijatori su proglašeni nepoželjnim, a u decembru je blokirano Poglavlje 31.
Ima u tome jedna šira pouka koja prelazi granice nekog bilateralnog spora. Politika koja prošlost koristi kao municiju uvijek izgleda jeftino u trenutku kad se ispaljuje. Izgledalo je da rezolucija usvajena za jedno popodne ne košta mnogo, da će donijeti nekoliko naslova i sačuvati nekoliko hiljada glasova.
No da račun stiže kasnije, uvjerili smo se ovih dana kad je datum našeg članstva postao upitan. Oni koji su rezoluciju predložili i danas govore o suverenitetu. Ipak, suverena država ne dovodi sebe u položaj da mora da traži dozvolu od suśeda smije li u EU. A ovo se ne odnosi samo na zapadnog, nego i na śevernog suśeda, za čiji račun je rezolucija i usvojena.
S druge strane, Hrvatska zna da s vetom u ruci može tražiti više nego što bi dobila na sudu, i to koristi. Zahtjev za vojnom imovinom vrijednom milijarde, koji Podgorica tvrdi da nikad formalno nije ni primila, liči na licitaciju.
Kaja Kalas je ovih dana rekla da proširenje ne smije postati niz bilateralnih računa, i u pravu je. Ali Brisel to govori već petnaest godina, od Pirana do Prespe, i nijednom nije uspio da članicu naćera da odustane od veta. Očekivati da će ovog puta biti drugačije znači prepustiti vlastitu sudbinu tuđoj dobroj volji.
Zato pitanje nije da li Crna Gora treba da popusti. Pitanje je da li još uvijek znamo da razlikujemo ustupak od obaveze. Isplata odštete ljudima koje je država držala u nečovječnim uslovima dug je prema sopstvenim sudovima koji su već presudili, i bio bi dug sve i da ne idemo u EU.
Povratak imovine porodicama iz Tivta pitanje je da li u ovoj zemlji presude uopšte važe. Kad to odvojimo, ostaje jedrenjak i ostaje granica, i o tome se može pregovarati tvrdo, polako i bez stida, kao što suśedi pregovaraju.
U Podgorici se ovih dana čuje da Hrvatska traži previše. Možda i traži. Ali vrijedi postaviti i neugodnije pitanje: što ako je upravo to sve vrijeme bio cilj?
Rezoluciju o Jasenovcu nijesu predložili protivnici Unije; predložili su je i glasali za nju ljudi koji na svakoj konferenciji za štampu ponavljaju da evropski put nema alternativu. Oni dobro znaju kako funkcioniše proširenje i znali su šta će Zagreb učiniti. Ako neko želi da zemlja ne uđe u Uniju, a da to nikad ne mora da izgovori, teško da postoji elegantniji način od toga da izgleda da vam je komšija zalupio vrata, pa onda godinama pokazujete na njega. Ne tvrdim da je tako. Tvrdim da bi, da jeste, izgledalo tačno ovako.
A okvir oko ploče u Morinju onda ne bi govorio o stidu. Govorio bi o nekome ko je pažljivo odmjerio koliko stida smijemo da pokažemo i kad.
